Zaštitnica od epidemija, lošeg vremena, simbol postojanosti u vjeri, zaštitnica novca, dobrih investicija i čuvara blaga, zaštitinica mesara – Sveta Korona (Corona) kršćanska je mučenica, rođena oko 160. godine u Egiptu. Danas, kada se svijetom širi koronavirus, prisjetimo se ove svetice iz prvih stoljeća kršćanstva o čijem životu i djelovanju, iako je nekoć pripadala nizu popularnih svetaca, danas znamo vrlo malo. Mučeništvo je, zajedno sa suprugom Viktorom, podnijela u 17. godini života za vrijeme progona kršćana. Njezin je suprug bio rimski vojnik iz Siene pa ga se često štuje kao Viktora iz Siene, a oboje su mučenički završili svoje živote u Siriji jer se nisu htjeli odreći svoje vjere. Nakon toga proglašeni su svetima. Štovanje svete Korone započelo je u Siriji, ali je vrlo brzo prešlo granice Bliskoga Istoka i raširilo se diljem Azije, Afrike i Europe. U Italiji se spominje u šestom stoljeću i već tada je osnovana crkva posvećena njima. Relikvije oba supružnika nalaze se u Castelfidardu na Jadranskoj obali u blizini Ancone. Štuje ju i armenska i pravoslavna Crkva. Sveta Korona slavi se i pod imenom „Stephana” što u prijevodu znači „okrunjena”, a i sama corona, virus koji na sebi ima pipke sa završetkom u obliku krune, ime je dobio po latinskom nazivu za krunu. Sveta Korona štuje se još i danas u mnogim katoličkim crkvama u Austriji i istočnoj Bavarskoj, a postoje i mjesta nazvana njezinim imenom. U Donjoj Austriji tradicionalno je godišnje hodočašće sv. Korone u gradiću St. Corona am Wechsel, a kult te svetice poznat je i u drugim dijelovima Austrije gdje su joj podignute brojne kapelice kao mjesta štovanja. Austrijski novčići kovani u razdoblju od 1892. do 1924. godine nosili su naziv „kruna” upravo kao spomen na ovu sveticu. Spomendan joj je 14. svibnja, a možda će do tog dana biti prevladana najveća prijetnja danas u svijetu – epidemija korona virusa.
Toliko o starim vremenima. S pomakom većim od tisućljeća vraćamo se sada u današnju našu stvarnost…
Jedan od najbogatijih ljudi svijeta, Bill Gates izjavio je još 2015. godine: „Kada sam bio dijete katastrofa o kojoj smo najviše brinuli bio je nuklearni rat. Zbog toga smo imali veliku bačvu u podrumu napunjenu konzervama hrane i vodom. Ako bi se dogodio nuklearni rat, trebali smo sići u podrum, sakriti se i jesti iz te bačve. Danas najveći rizik od globalne katastrofe ne izgleda kao atomska gljiva nego kao korona virus. Ako postoji išta što će ubiti 10 miliona ljudi u idućih nekoliko desetljeća, vjerojatno će to biti vrlo zarazni virus, a ne rat. Ne rakete, nego mikrobi. Dio razloga za ovo je činjenica da smo uložili mnogo novca u odvraćanje od nuklearnog naoružanja, a zapravo smo uložili vrlo malo u sistem za zaustavljanje epidemije. Nismo spremni za sljedeću epidemiju“ rekao je Bill Gates i najavio da će uložiti 100 miliona dolara za otkrivanje i liječenje korona virusa.
Kako jedno zlo (na žalost) nikada ne dolazi samo, Zagreb su 22. ožujka 2020. pogodila i dva razorna potresa, najjači u posljednjih 140 godina, koji su nepovratno ugasili i jedan mladi život naše sugrađanke. Osim brojnih oštećenja u epicentru u Markuševcu, stradao je sam centar grada – stara gradska jezgra, a uz oštećenja brojnih kulturno-umjetničkih i sakralnih objekata odlomio se i vrh južnog tornja Zagrebačke katedrale – simbola grada Zagreba Oštećeno je više od 26.000 građevina, a neuporabljivo ih je 1.900. Uz postojeću epidemiju korona virusa u Hrvatskoj sve nas je to dodatno pogodilo i obeshrabrilo.
27. ožujka 2020. na sablasno praznom Trgu sv. Petra u Vatikanu Sveti Otac održao je molitvu i blagoslov s Presvetim, kojom je ujedinio cijeli svijet putem radija, televizije i društvenih mreža. Najveći moralni autoritet današnjice, Papa Franjo, u svom dubokom i snažnom Nagovoru Urbi et orbi (Gradu i svijetu), govoreći o pošasti pandemije korona-virusa, između ostaloga je rekao: Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“, tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.
Lako se prepoznajemo u ovome izvješću… Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu… Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici…S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.
„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“. Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“. Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja“ rekao je u dubokoj ganutosti i nadahnuću Papa Franjo, moleći za opći oprost i blagoslov.
Poslušajmo kako se u ova razmišljanja savršeno uklapaju djela i riječi iz Pisma „jedne obične medicinske sestre“ koje je ona ovih dana putem društvenih mreža uputila svima nama:
“Kad u mom gradu bude potvrđena lokalna transmisija, šanse da ću se zaraziti tada će iznositi 100 posto, budući da sam medicinska sestra u najizloženijoj ordinaciji. Tako da se sada želim obratiti svima vama koji ste sad u svojoj kući, sa svojom obitelji, dosadno vam je i voljeli biste izaći. Malo drugačije perspektive ponekad je sve što vam treba da budete zahvalni na svemu što vi imate, a drugi neće imati.
Kad odem na posao tog dana kada se potvrdi transmisija i kad se vratim kući, ući ću kroz vrata od garaže. Tu ću svući sve sa sebe uključujući i cipele, i sve ću ubaciti u veš mašinu. Iskoristit ću maramice na bazi klora da obrišem sve što sam usput dotakla. Onda ću uzeti ogrtač i otići ću na kat, u spavaću sobu. U tu sobu, u koju do daljnjeg neće ulaziti nitko osim mene, tuširat ću se vrelom vodom. Potom ću opet dezinficirati sve što sam dotakla, pa ću se obući.
Moram živjeti kao da sam već zaražena.
Kad to završim, sjedit ću na jednom mjestu, dva metra udaljena od svih koje volim. Nikoga neću dirati, jer znam da ću se zaraziti , kad tad. Tako da moram živjeti kao da sam već zaražena.
Razgovarat ću s obitelji, ali neću ih dirati. Nisam neka osoba koja grli, ali znam da će mi u narednim danima, zbog mog posla, trebati zagrljaj. Neću moći dobiti nijedan. To je jedini način da ih zaštitim.
Vjerojatno ću svom najmlađem morati stotinu puta ponoviti da će mama biti dobro. Onda ću im zaželjeti laku noć.. Otići ću spavati. Sama. U sobu u koju drugi ne ulaze. Obitelj će od večeras živjeti odvojeno, oni odlaze u drugu kuću.
To će biti moj život, svaki dan.
To će biti moj život. Svaki dan. Čak i kad ne radim , jer mogu biti zarazna prije simptoma. Tako da, dok ovo ne prestane, moja stvarnost bit će drugačija. Grlit ću svoje kolegice i kolege, jer su kontaminirani kao i ja, ali u najtežim danima neću osjetiti dodir ljubavi ljudi koje volim. I tako tjednima, mjesecima – tko zna dokad. Sve je do vas, Hrvata.
Zato vas molim, dok sjedite kući s djecom u vašem krilu, dok ih grlite i gledate film – molim vas, pomozite nam da ovo završimo čim prije, ne izlazite ako vam baš nije hitno. Moje će ruke biti prazne svaki dan, kako vaše ne bi morale. Ići ću sama u praznu kuću sve dok bude lokalne transmisije virusa. Ostanite kući. Grlite svoju djecu, spavajte sa svojim bračnim partnerima, jedite na porculanskim tanjurima, pijte vino iz najfinijih čaša, cijenite sve ono što mnogi od nas ne mogu. I ne zaboravite, vi birate krevet.
Ja ću odraditi svoj dio. Molim vas, vi odradite vaš.”
Jedna obična medicinska sestra. ♥
Na kraju, želeći svima Vama čvrstu vjeru, snagu ustrajnosti, dobro fizičko, psihičko i duhovno zdravlje, predlažem da u novonastaloj situaciji, kada je fokus na svemu negativnom, kada se čini da se sve ruši, otkazuje i zatvara, pomislimo i na ove pozitivne stvari:
Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. U tom kontekstu želim Vam svima već sada zdrav i blagoslovljen blagdan Uskrsa, a naročito Uskrs u vašim srcima i dušama!
U mislima sa svima vama,
predsjednik Udruge,
Sergije Dražić
U Zagrebu 30. ožujka 2020.
fotografije: laudato tv