Ratne priče

OKLOPNJAK 101. BRIGADE ZNG-A „GUMENI“ 

U „Jedinstvu“ u Zagrebu s prilagodbom i oklopljivanjem motornih vozila za bojna djelovanja započelo se još u lipnju, a posebice eskalacijom sukoba na Banovini u kolovozu i rujnu 1991. Potkraj kolovoza je, na prijedlog 1.samostalne satnije Podsused, u „Jedinstvu“ organizirano oklopljivanje dva vozila (OT-1 i OT-2) za 1. „A“ brigadu ZNG-a. Dva kamiona TAM 110 T7 BV i T8 za oklopljivanje pribavili su načelnici područnih Ureda za obranu Susedgrad – Željko Prpić i Centar – Ivan Kozlica od „Elektre“ i PTT-a. Na oklopljivanju u isto vrijeme radilo je više ekipa (međusobno ne znajući jedni za druge). Projekt oklopnog tijela osmislio je rukovoditelj projektnog  ureda ing. Marijan Koller, a izradila radna skupina Pogona pripreme materijala za montažu. Izradu je vodio poslovođa Milan Majić i predradnik Dragutin Lanc, te radnici: Zdravko Andrašić, Željko Čebuhar, Stjepan Kosić, Boris Poljak, Ivan Prelec, Krešo Sedmak, Davor Smirnjak, Zlatko Videk, Milan Špoljar i dr.

Usporedo s oklopljivanjem TAM-ova OT-1 i OT-2, u rujnu 1991. oklopljen je i TAM 110 kiper žute boje (ali s pogonom samo na zadnje kotače), poduzeća „Tempo“, najvjerojatnije oznake OT-3 (?). Direktor „Tempa“ Tomo Slunjski odazvao se zahtjevu Željka Prpića, predstojnika Područnog ureda obrane Susedgrad i odobrio oklopljivanje kipera za potrebe ZNG-a. TAM je na oklopljivanje u „Jedinstvo“ dovezen bez tovarnog sanduka i uređaja hidraulike kipera (u kabini poluge za njegovu aktivaciju nisu bile demontirane), te demontiranih uređaja za signalizaciju.Budući je na oklopljivanju radio mali broj iskusnih i vrijednih radnika, od kojih su neki u tijeku oklopljivanja dragovoljno pristupili ZNG-u, u vrlo kratkom roku, od dva tjedna, trebalo je oklopiti sva tri kamiona. Oklopljivao se jedan po jedan, a neki radovi i usporedo. No, prioritet je dan na OT-1 i OT-2, koji su odmah nakon oklopljivanja predani  1. „A“ brigadi ZNG-a na Sljemenu. Kiper (OT-3) je oklopljivan zadnji, u vrlo kratkom roku i s nedostatnim sredstvima za oklopljivanje, različito od OT-1 i OT-2 i nije s njima predan 1. „A“ brigadi ZNG-a, kako to piše u potvrdi[1]. No, i pored toga što nije bio dogotovljen, na osnovi voznih karakteristika (bez pogona 4x4), i izvedenog oklopljivanja moglo se zaključiti da nije udovoljavao potrebama manevarske sposobnosti i bojne zaštite prve elitne brigade ZNG-a s preporukom, ako je to moguće, da se barem izvrše preinake (kosina oklopnog tijela, turela i sl.). Kada je oklopljivanje završeno 1. „A“ brigada ZNG-a imala je visoki tempo bojnog djelovala na bojišnicama u RH i popunjavala se suvremenijim borbenim vozilima iz zauzetih kasarni i skladišta JNA pa je oklopnjak ustupljen drugim postrojbama ZNG-a. U to vrijeme mobilizirana je i 101. zagrebačka (susedgradska) brigada ZNG-a i odmah uvedena u bojna djelovanja (iako nedovoljno oboružana), na zagrebačkoj i zapadnoslavonskoj bojišnici.

Slijedom odlične suradnje i zajedničkog bojnog djelovanja (tijekom lipnja) 1.„A“ brigade ZNG-a, 1. samostalne satnije Podsused i 101. brigade ZNG-a, a na prijedlog Željka Prpića koncem rujna 1991. oklopnjak (na naslovnoj fotografiji) je predan 101. brigadi ZNG-a.

Prema prikupljenom video i foto-zapisu (dokumentacije P. Vranjicana i bilješki B. Gregurića), te prisjećanjima: Željka Prpića, predstojnika Područnog ureda obrane Susedgrad, Zdravka Andrašića, radnika „Jedinstva“ koji ga je oklopljivao“ (na fotografiji s lijeva: S. Planinčić, Z. Andrašić, T. Pavić i B. Gregurić); Josipa Milošića – Zeca, Dragana Nikolića i Marka Borca, koji su ga vozili; načelnika prometne struke brigade Nikole Besednika i Srećka Planinčića,  Brune Čavića, zapovjednika 3. bojne te zapovjednika 101. brigade ZNG-a Ivice Hrnčića i Joze Petraševića, može se zaključiti da je oklopnjak odlično služio svrsi: sigurno prevoženje – prebacivanje posade (desetine maksimalno do 15 branitelja) i njezino interventno bojno djelovanje u pokretu ili na bojišnici, ali i za brzo prebacivanje – uvođenje  branitelja u bojna djelovanja.

Zdravko Andrašić prisjetio se i pojasnio nam proces oklopljivanja OT-3: oklopno tijelo TAM-a izradili smo od dva međusobno spojena dijela: prednji i stražnji.

Prednji dio tvorio je oklop kabine i prednjih kotača (čiji su štitnici izvedeni šire od oklopa kabine, kako se ne bi smanjio kut skretanja kotača) koji se vezao na stražnji dio oklopnog tijela. Kabina (trambus) zadržana je u cijelosti (osim vrata, prednjeg i bočnih stakala) i obložena čeličnim limom, osim sa stražnje strane uz tovarni sanduk.

Na čeonoj ploči debljine 15 mm bila su ustakljena dva otvora (za vozača i suvozača) specijalnim staklom debljine 20 mm, te ugrađena dva rešetkasta otvora za usmjeravanje zraka prema motoru. S desne strane ostavljena je cijev za zrak motora s usisnim poklopcem iznad kabine, a s lijeve nosač hrvatskog stijega. Nedemontirana stražnja stijena originalne kabine vozača imala je fiksni prozor. Bila je moguća vizualna i glasovna komunikacija između vozača (ili zapovjednika) i posade. Umjesto originalnih bočnih vrata kabine izrađena su nova – oklopljena, s malim otvorom (za bočni pogled i podešavanje ogledala), te pripasana oklopu kabine. Ogledala i farovi nisu bili zaštićeni – zasjenjeni (zamračeni), niti je bilo mogućnosti farove zasjeniti navlakama.  (Na obje fotografije Zdravko Andrašić u "Jedinstvu" na izradi oklopnog tijela kipera "Tempa". Izvor: video-snimka izrade dokumentacija P. Vranjican).

Stražnji dio oklopnog tijela (za posadu) izveden je nakon što su na šasiji učvršćeni okviri od ]-profila 80 mm, na koje je zavarena nosiva konstrukcija oklopnog tijela (okviri) od čeličnih cijevi presjeka 60 x 40 mm i ugrađen dvoslojni[2] oklop od čeličnog lima 6 mm izvana i 4 mm iznutra. Pod je bio izveden limom debljine 4 mm. Na stražnjoj strani, na sredini, bila  su ugrađena jednokrilna vrata.

Dvoslojnim oklopom zaštićene su bočne i zadnja strana, te vrata vozila, a krov je ostao jednoslojan. Jednim slojem lima 6 mm izvedeni su i štitnici kotača. Stranice oklopa nisu izvedene pod kutem, već vertikalno, spuštene do donje razine prednjeg dijela oklopa, tako da prekrivaju i stražnje kotače. Gornji dio oklopa bio je s obje strane ukošen i nadvišen, s dva odzračnika i otvorom na čeonoj strani (iznad kabine) koji se zatvarao poklopcem. Otvor je omogućivao izviđanje i vatreno djelovanje iz naoružanja pješaštva (puškostrojnice) po neprijatelju i neprijateljskim letjelicama u niskom letu ispred vozila i u zraku. Uz bočne stranice prostora za posadu bile su ugrađene drvene klupe za sjedenje, a iznad njih po tri puškarnice za vatreno djelovanje iz naoružanja pješaštva. U podu je bio nužni izlaz za posadu veličine 60 x 60 cm, koji se zatvarao dvokrilnim vratašcima.

Ukupna težina nadogradnje iznosila je oko 7,5 tona, a sveukupna oklopnjaka cca 11 tona iz kojeg razloga su ojačani i lisnati gibnjevi.

Nakon oklopljivanja, kiper je vraćen u „Tempo“ na ugradnju demontiranih dijelova instalacija i opreme, a potom u „Auto Dubravu“ na bojanje. U lakirnici „Auto Dubrave“ izvana je obojan maskirnim uzorkom poput njihova oklopnjaka Dubravko 1 i 2 (ni približno shemi OT-1 i OT-2), a iznutra (samo prostor za posadu) bijelom bojom radi bolje vidljivosti u vozilu. Na vanjskim bočnim stranama zadnjeg dijela oklopnog tijela bio je nalijepljen grb RH.Predstavnici brigade Nikola Besednik – načelnik prometne struke i Josip Milošić – Zec preuzeli su ga od „Tempa“ u „Auto Dubravi“ (Zagreb – Dubrava)[3] gdje je bio na bojanju. S obzirom na izvedbeno-tehničke i vozne značajke upravljanje oklopnjakom na bojišnici zahtijevalo je iskusne vozače teretnih ili specijalnih vozila. Ta čast ponajprije pripala je Josipu Milošiću – Zecu (na fotografiji u prvom planu s Robertom Bičanićem) iz prometnog voda brigade. Dovezao ga je u logističkoj bazi brigade u Stenjevcu (Zagreb – Susedgrad).

Na ratnom putu brigade od Zagreba, zapadnoslavonske Posavine, Kupe, istočnoslavonske ravnice, Vuke i Une do pobjede, oklopnjak je imao različite zadače, najčešće za ophodnju, prijevoz i zamjenu pripadnika, te dostavu MTS na bojišnici. Na zagrebačkoj bojišnici s lokacije u D. Lomnici po potrebi obavljao  je zadaće u rajonu Kravarskog i Pokupskog, odnosno na lijevoj obali Kupe. Vozilo ga je više vozača. Najčešće Zec, koji mu je u dogovoru sa svojim suborcima i dao naziv i ispisao ga na prednjoj strani Gumeni[4], a ispod lijevog fara na dnu upisao ZEC I. S obzirom na neravnomjerno raspoređenu težinu oklopa i smanjenu preglednost, bio je užasno težak na upravljaču i bilo ga je teško voziti, pogotovu u zavojima i na cestama bojišnice. Bio je omiljeni cilj neprijatelju, pa je Gumeni angažiran u iznimnim potrebama, posebno u boju na Kupi kod Pokupskog u listopadu i studenom 1991. Bruno Čavić, zapovjednik 3. bojne u to vrijeme (na naslovnoj fotografiji, na Jankomirskom mostu) danas se prisjeća: bez obzira na opasnosti od djelovanja neprijatelja, Gumeni, pored svoje osnovne namjene, bio nam je i od velikog moralnog značenja. Ulijevao nam je hrabrost na bojišnici i nadu u pobjedu.

U vrijeme pada Vukovara, prema zapovijedi načelnika GS HV-a, s prve crte zagrebačke bojišnice na rijeci Kupi, kao prva zagrebačka pričuvna brigada ZNG-a  (ojačana 3. bojnom 100. brigade ZNG-a i 1. samostalnom satnijom Podsused), brigada je (bez Gumenog) prebačena na istočnoslavonsku bojišnicu i sučelila se sa snagama JNA novosadskog korpusa i pobunjenih Srba. Vodila je bojeve u Paulin Dvoru, Ivanovcu i Antunovcu, kojima je zaustavila daljnji njihov napad na glavnom smjeru. U suradnji sa slavonskim brigadama i 3. br ZNG-a, spriječila im je presijecanje istočne Slavonije i spajanje sa snagama JNA i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, kao i odsijecanje Osijeka. Bojno je djelovala u obrani Osijeka do konca lipnja 1992. i imala 35 poginulih pripadnika. Nakon bojeva koncem studenog i početkom prosinca, u kojima je brigada imala do tada najveći broj poginulih i teško ranjenih pripadnika, zapovjednik brigade Jozo Petrašević zapovjedio je pomoćniku za logistiku, da se prostor Gumenog za posadu preuredi za izvlačenje i evakuaciju ranjenih i poginulih branitelja s bojišnice i za njihovo prioritetno zdravstveno zbrinjavanje. Gumeni je za tu namjenu u suradnji s logističkom bazom, na čelu s Darkom Spasojevićem (drugi s lijeva na fotografiji) i poduzeća u Zagrebu preuređen, s dva ležaja i opremljen potrebitom medicinskom opremom za prvu medicinsku pomoć.

Iz Zagreba na istočnoslavonsku bojišnicu (cca 300 km) 31.12.1991. dovezao ga je dragovoljno Dragan Nikolić (osobni vozač zapovjednika brigade). Gumeni tada i s namjenom

oklopljenog sanitetskog vozila predan je brigadnom sanitetu u s. Vuka. Tijekom vožnje javnom cestom, prisjeća se Nikolić, bilo je dosta  naporno: smanjeno vidno polje, problemi kod mimoilaženja s vozilima, obilaženja pješaka, pretjecanja biciklista i sporovoznih vozila i sl. Težak na upravljaču, zavoji nepregledni, bankine nevidljive, oklopno tijelo se ljulja s mogućnošću i prevrtanja za slučaj brže vožnje od 60 km/h. Buka motora unutra jako izražena, a vanjska čujna i za mjesno pučanstvo istočne Slavonije, na području Našica i Đakova, koje me pozdravljalo, a na par usputnih mjesta i oduševljeno zaustavilo i fotografiralo uz pjesmu, veselje i lijepim željama.

U 1992. u bojnim djelovanjima brigade nije bilo potrebe za angažiranjem oklopljenog sanitetskog vozila Gumeni.

Koncem travnja 1992. sve slabiji je intenzitet bojnih djelovanja na istočnoslavonskom bojištu, a sve jači u Bosanskoj Posavini. Snage bosanskih Srba i JNA započinju rat  rušenjem mostova prema RH i napadom na Brčko. Dio pripadnika brigade, porijeklom iz Bosanske Posavine dragovoljno se priključio hrvatsko-bošnjačkim obrambenim snagama tek osnovane 108. brigade HVO Bosanske Posavine[5]. Naša brigada izdvojila je dio svojega oružja, minsko-eksplozivnih i ubojitih sredstava, materijalno-tehničkih sredstava i opreme i predala braniteljima Bosanske Posavine (Brčkog, Orašja, Gradačca, Bosanskog Broda i dr.).

Među njima i oklopljeni sanitet Gumeni , nakon što je u cijelosti opremljen i kompletiran opremom i uređajima za sanitetsko zbrinjavanje. Koncem svibnja u s. Vuka preuzeli su ga predstavnici 108. brigade HVO Bosanske Posavine: Marko Borac, Ivo Hrgovčić i Ivica Mišić. Iz zone odgovornosti 101. brigade HV-a odvezao ga je Marko Borac (na fotografiji), skelom preko Save kod mjesta D. Svilaj – Odžak i predao Zapovjedništvu 108. brigade HVO u rajonu: Skakva Donja – Poljaci. Gumeni, je prema sjećanju Marka Borca primljen s velikim oduševljenjem i bio im je snažna bojna i moralna potpora.

Razvoj ratnih događanja zahtijevao je da ga se odmah angažira na prvoj crti bojišnice na najugroženijim mjestima, kamo započinje svoj novi ratni put pod novim nazivima: Meraje, Broduša, Meraje, ali u istoj maskirnoj boji.  Imena su najvjerojatnije upisivana prema njegovim ratnim zaslugama u bojevima mjesta Meraje i Broduša (posebice 20.8.1992). Nakon razdvajanja 108. brigade HVO[6] u dvije, oklopnjak nazvat ćemo ga Broduša[7](na fotografiji na bojišnici Bosanske Posavine 1992. Izvor: Brčko dokumentarni film o formiranju 108/215. brigade A RBiH https://www.youtube.com/watch (pristupljeno 9.2.2015.) nastavlja ratni put sa svojim suborcima u 108. brčanskoj motoriziranoj brigadi A RBiH. Po završetku rata bio je izložen u vojarni A RBiH u Gornje Rahiće.Nakon uspostave Brčko distrikta, vojarna je izmještena izvan distrikta, a sudbinu Broduše daljnjim istraživanjemnismo uspjeli saznati.

 

Molimo čitatelje,

da nam opišu svoja sjećanja i spoznaje o ratnom putu oklopnjaka Gumeni – Broduša!

 

U Zagrebu 9. rujna 2015.                                          mr. sc. Tomislav Pavić, prof.

 



[1] ZNG, Zapovjedništvo 1. brigade, potvrda, 6. 9. 1991.; od POGSNO Centar i Susedgrad preuzeta su 3 preuređena vozila TAM 110. (B. Gregurić, Oklopljena vozila u Domovinskom ratu, 2014. – u pripremi neobjavljena knjiga).

[2] Između limova su zavarivani komadi cijevi 60x40 cm dužine 10 cm kao razupore koje su, poput svojevrsnog saća, ukrutile oklop i spriječile ugibanje lima uslijed vlastite težine. Izvedeni način dvoslojnog oklopljivanja omogućavao je odgovarajuću zaštitu posade te smanjio mogućnost proboja lima streljivom i gelerima.

[3] Oklopnjak su u ime Zapovjedništva 101. brigade ZNG-a preuzeli Nikola Besednik i Josip Milošić – Zec. Zec se prisjeća da su prigodom preuzimanja djelatnici zbijali šalu s autolakirerom riječima: „Ovaj Ti se ne bu vrnul – ne buš imal reklamacije“ misleći na kvalitetu njegova rada.

[4] Naziv Gumeni oklopnjak je dobio prema suborcu N. B.  koji je imao peh učestalog padanja i hitrog ustajanja bez posljedica, kao da je od gume – gumeni. Ispisao ga je Josip Milošić – Zec. ZEC I – nadimak je prvog vozača Gumenog  iz 101. br ZNG-a.

[5] 108. brigada HVO Bosanske Posavine osnovana je 11.5.1992., kojoj se nakon šest dana pridružuju i dragovoljačke postrojbe Bošnjaka s područja Brčkog. Sastavnica su joj je bile 3 bojne pripadnika hrvatskog naroda i 3 bojne bošnjačkog naroda, pod jedinstvenim Zapovjedništvom HVO.

[6] Od 108. brigade HVO Bosanske Posavine, 3.ožujka 1993. osnivaju se dvije: 108. pješačka brigada HVO Ravne – Brčko i 108. brčanska motorizirana brigada A RBiH (kasnije 215. viteška brigada A RBiH). Suradnja između brigada bila je primjerna, a u postrojbama HVO ostao je i jedan broj Bošnjaka.

[7] U obrani Broduše 20.8.1992. vođene su žestoke borbe protiv snaga bosanskih Srba i JNA. Na prednjoj strani oklopnjaka najvećim slovima ispisana je Broduša, što ičitavamo da je i oklopnjak odolijevao žestini napada na Brodušu.

VRH