Izaslanstvo Udruge Stoprve brigade, u sastavu: Sergije Dražić-predsjednik, Ahmet Puškar-dopredsjednik i Ivan Šoštarić-tajnik, 26. lipnja 2020. nazočilo je svečanom obilježavanju 29. obljetnice prvih aktivnosti hrvatskih dragovoljaca Komareva i susjednih mjesta u obranu sela Komarevo, grada Siska i Republike Hrvatske.
Na samoorganiziranje za obranu potakli su ih Srbi sve glasnijim i žestokim prijetnjama ugroze Hrvatske, nezadovoljni demokratskim promjenama u Hrvatskoj. Hrabri građani Komareva i šire – hrvatski dragovoljci sredinom 1990. organiziraju se odlučno braniti svoje i zaštititi hrvatski državni integritet i suverenitet. U jesen 1990. u tajnosti su manjem broju dragovoljaca podijeljene ilegalno nabavljene automatske puške. Neki su imali osobno lovačko oružje, a velika većina dragovoljaca bila je goloruka! Osnaženi prerastaju u Hrvatski odred narodne zaštite ili skraćeno HONZ.
Bili su prethodnica 57. Samostalnog bataljuna „Marijan Celjak“, čije se organiziranje na sisačkom području intenzivira u siječnju 1991.
Nakon svečanog postrojavanja ZNG-a 28. svibnja 1991. stvoreni su preduvjeti za aktivnije djelovanje dragovoljaca, a naročito 10. lipnja 1991. kada je ustrojeno Zapovjedništvo 57. samostalnog bataljuna ZNG-a R u Sisku. Bataljun je u cijelosti mobiliziran nakon napada pobunjenih Srba i pripadnika JNA na policijsku postaju u Glini 26. lipnja 1991. Pod zapovijedanjem Antuna Bobetka, s dozapovjednikom Marijanom Celjakom, 57. samb ZNG-a bojno djeluje na području Pounja, hrvatskih sela na Banovini te u obrani Sunje i Komareva.
Komarevo je od strateškog značenja kao prva crta obrane grada Siska, Rafinerije nafte INA, Termoelektrane i Željezare Sisak, koji su važni strateški objekti i za cijelu Republiku Hrvatsku. Zbog toga je Komarevo pretrpjelo teška razaranja tijekom Domovinskog rata.
Pripadnici 57. samb-a zauzeli su prvu JNA vojarnu u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu – sisačku „Barutanu“ 3. rujna 1991. godine, a desetak dana kasnije prema zapovijedi vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana započinje bitka za vojarne JNA. Na toj zadaći 16. rujna 1991. ubijen je Marijan Celjak, kao vođa pregovaračkog tima za vrijeme pregovora oko mirne predaje radarske baze JNA u Šašinoj Gredi kraj Siska. U čast svoga poginulog osnivača 57. samb ZNG-a od rujna 1991. nosi ime 57. samb ZNG-a „Marijan Celjak“, a potom prerasta u brigadu. Znakovito je bojno djelovanje 57. brigade HV-a „Marijan Celjak“ u Oluji, kada u suradnji s pripadnicima 101. brigade HV-a, Zagreb-Susedgrad i drugih brigada započinje konačno oslobađanje Banovine i cijele Hrvatske. Kroz postrojbu je prošlo preko 5000 pripadnika. Na oltar Domovine svoje živote položilo je 76 pripadnika postrojbe.
Svim poginulim pripadnicima 57. samb-a, 57. brigade HV-a „Marijan Celjak“, 101. brigade HV-a, te svim poginulim hrvatskim braniteljima odali smo počast u 16:00 sati polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima, kraj crkve svete Katarine u Komarevu. Vijence su položili: izaslanica ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, Antun Pereković ispred UHDDR Sisačko-moslavačke županije, Igor Mađar ispred UHDDR Grada Siska, predstavnici UHDDR TO „Mato Barić“ Komarevo te predstavnici brojnih braniteljskih udruga, među kojima i predstavnici UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a, Zagreb-Susedgrad.
Nakon toga obišli smo Spomen-sobu, koju smo već nekoliko puta razgledali u raznim prigodama, ali nam je ovaj puta posebno zanimljiva jer smo i mi pri kraju uređenja Spomen sobe 101. brigade ZNG-a/HV-a, a potom u druženju s dragovoljcima i mještanima Komareva evocirali smo uspomene znakovite u promicanju vrijednosti Domovinskog rata.
Zahvaljujemo organizatorima ovog događanja na pozivu i mogućnosti da se s preživjelim braniteljima Komareva i članovima obitelji poginulih i preminulih branitelja prisjetimo tih teških ali slavnih dana koji su velikim slovima upisani u povijest drage nam domovine Hrvatske. Osjećali smo se kao „kod kuće“. Zahvaljujemo uvijek brižnim i dragim domaćinima – UHDDR, Temeljni ogranak „Mato Barić“ iz Komareva, čiji smo gosti bili i ovoga puta.
Tekst: Sergije Dražić
Fotografije: Ivan Šoštarić
