U izdanju nakladnika Despot infinitus d.o.o. iz Zagreba izišla je 2023. godine iz tiska knjiga general pukovnika Ivana Basarca pod naslovom: AKO PADNE PETRINJA, PAST ĆE BEOGRAD. MOJA SJEĆANJA IZ DOMOVINSKOG RATA. Knjigu je, na temelju Basarčevih rukopisa i materijala, uredio Goran Basarac, sin pokojnog Ivana Basarca (preminuo 6. lipnja 2007.).
Emotivan predgovor knjizi potpisuju Basarčeva supruga Ljubica i sin Goran, koji su i sami, uslijed njegovog angažmana u Domovinskom ratu, podnijeli veliki teret, što je na stranicama knjige i opisano.
Dr. sc. Stipe Kljaić, ugledni hrvatski povjesničar, napisao je uvod u kojem daje pregled i osvrt na knjigu, ističući pritom: “Na kraju, riječ je o subjektivnoj analizi i tumačenju vojnih zbivanja u Domovinskom ratu važnog aktera sa svim njegovim osobnim ocjenama i viđenjima, iskustvima i doživljajima“.
Na početnim stranicama knjige Basarac piše o svome službovanju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, gdje je kao potpukovnik boravio u crnogorskom Kolašinu, a kasnije kao zapovjednik 73. motorizirane brigade JNA u Koprivnici. Iz njegovih osobnih zapisa vidljivo je da je već tada, a nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj na izborima u proljeće 1990. godine bio tajni suradnik i informator nove hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Krajem srpnja 1991. iz kasarne u Koprivnici dolazi i do njegovog formalnog prelaska na hrvatsku stranu, gdje ima bitnu ulogu u događajima povezanim s predajom 32. varaždinskog korpusa JNA u rujnu 1991. Hrvatskoj vojsci.
U narednom poglavlju opisuje svoje imenovanje zapovjednikom I. oklopno-mehanizirane brigade HV, kao i odlazak na istočno-slavonsko ratište tijekom jeseni 1991. godine, gdje kao zapovjednik III. gardijske brigade Zbora narodne garde djeluje u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, na bojištima od Nove Gradiške do Vukovara.
Sljedeće poglavlje govori o Basarčevom sudjelovanju u operacijama u Bosanskoj Posavini 1992. godine.
1993. godine Basarac odlazi s ratišta, razrješuje se dužnosti zapovjednika 3. gardijske brigade ZNG-a, promiče se u čin djelatnog general-bojnika HV te odlazi u Glavni stožer Hrvatske vojske kao načelnik Uprave za vidove GSHV (o čemu govori sljedeće poglavlje).
12.srpnja 1994. godine dr. Franjo Tuđman imenuje Basarca zapovjednikom Zbornog područja (ZP) „Zagreb“ (čime se bavi zasebno poglavlje) te on u toj funkciji obavlja pripreme za dvije važne operacije Hrvatske vojske: „Bljesak“ i „Oluja“.
Govoreći o „Bljesku“ on podrobno, u zasebnim poglavljima knjige, opisuje pripreme za „Bljesak“, tijek operacije „Bljesak“ a u narednom poglavlju osvrće se na 1. Mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) povodom Dana državnosti RH 30. svibnja 1995. u Zagrebu, koji je on trebao organizirati kao načelnik stožera Mimohoda.
Operacija „Oluja“ opisana je u Basarčevoj knjizi u tri poglavlja i to: Prije „Oluje; Tijek operacije „Oluja“ i Nakon „Oluje“.
Na kraju knjige nalaze se (u zasebnim poglavljima): Završne misli autora knjige, prilozi (1 do 23), popis kratica te životopis Ivana Basarca.
Knjiga ima 234 stranice teksta velikog formata (A4) te obiluje slikovnim prikazima, dokumentacijom, novinskim isječcima, a prikazana su i dva zemljovida povezana s VRO „Oluja“.
U nastavku teksta nije nam namjera komentirati mnogobrojne osvrte generala Basarca, u kojima on „…donosi i detalje o suradnji i sukobima među generalima u vojnom vrhu Hrvatske vojske, njihovim različitim pogledima u pogledu vojne taktike, osobnim netrpeljivostima i njihovim borbama za moć i utjecajne položaje.“ – kako je to lijepo u svom uvodu knjizi sažeo već spomenuti dr. sc. Stipe Kljaić.
Piscu ovoga teksta namjera je prvenstveno komentirati napise generala Basarca, u kojima on napada i 101. brigadu HV-a zbog neaktivnosti i neučinkovitosti, a posebno i opetovano blati njenog ratnog zapovjednika, pukovnika Jozu Petraševića:
1) U poglavlju pod naslovom: Tijek operacije „Oluja“ govoreći o početnim položajima i napredovanju pojedinih postrojbi (2. gardijska brigada, 12. domobranska pukovnija; 20. domobranska pukovnija; 57. br. HV; 153. br. HV; 101. br. HV) na kraju prvoga dana „Oluje“, (str. 157., 158 i 164.)
2) U poglavlju: „Poslije „Oluje“ general Basarac piše o postupnom vraćanju postrojbi Zagreba i Zagrebačke županije s ratišta nakon uspješno obavljene operacije „Oluja“, kao i o njihovom herojskom dočeku od strane razdraganog hrvatskog naroda. Piše i o svojoj nazočnosti na proslavama i dočecima pojedinih postrojbi, govori zatim o sastanku svih zapovjednika postrojbi ZP „Zagreb“. (str. 173.):
Dalje u svojoj knjizi general Basarac navodi da nije postojao nesklad između njegovih zapovijedi i dokumenata i zapovijedi i okumenata GSHV koje je potpisao general Bobetko, a prema čijim su direktivama svi radili.
Ističe i to da dvije profesionalne postrojbe: 81. gardijska bojna i 400 specijalaca RH MUP-a koje su bile određene direktivom GSHV da budu u pomoći ZP „Zagreb“ uopće nisu došle na svoje predviđene položaje i nisu sudjelovale u operaciji „Oluja“.
3) Zaključno navodi da mu je 28. kolovoza 1995. godine general Červenko uručio odluku Predsjednika RH dr. Tuđmana po kojoj se njega, Basarca, razrješuje dužnosti zapovjednika ZP „Zagreb“ i postavlja na novu dužnost pomoćnika nečelnika GSHV za KoV (Kopnenu vojsku).
Govoreći o tim događajima, Basarac na 178. str. svoje knjige zaključuje: „Mnogi zapovjednici ostali su jako tužni s mojim odlaskom jer su dobro znali mene i moj princip rada. Uvijek s njima na terenu, uvijek s vojskom. Ne tražim ništa što ne mogu sam napraviti. Bio sam s njima na terenu, na prvoj crti bojišnice i s njima zajedno sam jurišao bok uz bok. Nitko ne može poreći da je to istina.
Nakon ovoga teksta opet napada Jozu Petraševića i obitelj njegove supruge Mire.
NAŠ ODGOVOR I KOMENTAR:
101.brigada ZNG-a/HV-a Zagreb-Susedgrad u pripremama za VRO (Vojno-redarstvenu operaciju) „Oluja“ godinama je uvježbavana i osposobljavana za napad na Petrinju i Glinu iz smjera Šestanj i Pribilović brda, i to u drugoj etapi, nakon što elitne snage HV-a probiju prvu crtu obrane Banijskog korpusa SVK (Srpske vojne krajine). Na tu zadaću brigada je nakon mobilizacije i upućena. Upućivanjem 101. brigade na prvu crtu banovinske bojišnice još uvijek nije bila isključena, od GS HV naviještena, varijanta uporabe brigade na istočno-slavonskoj bojišnici. Najvjerojatnije zbog toga, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb planiralo je brigadu angažirati u drugoj etapi operacije.
Stigavši u rajon razmještaja, Zapovjedništvo i postrojbe brigade razmjestile su se na širem području Lekenika.
Dana 2. kolovoza 1995. Zapovjedništvo 101. brigade HV-a u rajonu razmještaja posjetio je načelnik stožera ZP-a Zagreb, brigadir Damir Goršeta sa suradnicima, koji je obišao postrojbe i odao im priznanje za obavljene pripreme i spremnost pripadnika brigade za konačno oslobađanje Domovine.
Dana 3. kolovoza 1995. (u vremenu od 9:00 do 10:05 sati) postrojbe 101. brigade HV-a obišla je i nadzor obavila Glavna inspekcija GS HV-a, koja se pritom uvjerila da se izobrazba i priprema provodi planski i stručno te da su moral i spremnost pripadnika brigade na visokoj razini.
Na temelju Direktive GS HV-a za napad „Oluja-1“, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb dovršilo je 3. kolovoza 1995. Zapovijed za napad.
Istoga dana u 16:30 sati, na redovnoj koordinaciji na IZM-u 1 (izdvojenom zapovjednom mjestu) Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu, zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Jozo Petrašević, primio je osnovne elemente Zapovijedi, po kojoj bi brigada, u suradnji sa 148. brigadom HV-a Zagreb-Trnje i 149. brigadom HV-a Zagreb-Trešnjevka, mogla biti angažirana u napadnim bojnim djelovanjima u formi skupnog trenaža, odnosno vojne vježbe. Zapovjednik brigade Jozo Petrašević i načelnik topništva brigade, koji su prisustvovali sastanku, reagirali su i iskazali svoje nezadovoljstvo, obrazlažući da se na taj način brigada ne može uvoditi u napadna bojna djelovanja niti je moguće napisati zapovijed na zapad. U skladu s tim, zapovjednik 101. brigade HV-a zatražio je od zapovjednika ZP-a Zagreb da mu izda zapovijed za napad, a ne izvode sa skupnog trenaža.
Po primitku osnova zapovijedi i izvoda u formi skupnog trenaža, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a pristupilo je razradi dobivene zadaće, koja nije prenesena na niže postrojbe. No, na kraju je od ove zadaće u obliku skupnog trenaža Zapovjedništvo ZP-a Zagreb odustalo.
No, prije samog početka napada, general Ivan Basarac – zapovjednik ZP Zagreb, usmeno zapovijeda da se 57. brigada HV izvuče s položaja koje je držala godinama te uključi u glavne snage napada Zapovjedništva ZP-a Zagreb za oslobađanje Petrinje. Na njeno mjesto, kada je preko 70% svojih snaga već bila izvukla, uvedena je 101. brigada HV-a, bez priprema i upoznavanja sa snagama SVK te bez zapovijedi za napad. Dobivši telefonom u 23:03 sati 3. kolovoza 1995. usmenu zapovijed od zapovjednika ZP-a Zagreb za pokret (samo mu je rečeno: „Kreći i javi se Grgacu (zapovjednik 57. brigade HV) s brigadom do 01:00 sati!“), zapovjednik 101. brigade HV-a, ne znajući što se točno događa (mislio je da su pobunjeni Srbi probili hrvatsku crtu obrane), zapovjedio je uzbunu postrojbi brigade, žurnu popunu s b/k (bojnim kompletima), hranom i vodom za najmanje dva dana, te pokret smjerom Lekenik – Sisak – Komarevo prema crti obrane 57. brigade HV-a.
Došavši na područje Komareva u 00:50 sati 4. kolovoza 1995., zapovjednik 101. brigade HV-a javio se zapovjedniku 57. brigade HV-a, bojniku Stjepanu Grgacu koji mu je, rekavši samo da njegova postrojba ide na drugi smjer napadnih djelovanja, prenio usmenu zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb, koja je glasila: „Basarac ti je rekao da preuzmeš moje položaje za obranu od Klobučaka – Komareva do Vučjaka.“ Pritom ga je Grgac upozorio da će imati velike probleme i gubitke u slučaju napada, jer je područje u smjeru Bestrma – Sjeverovac iznimno teško, dobro branjeno i obostrano minirano. Na smjeru planiranih napadnih djelovanja 101. brigade HV-a nalazili su se obrambeni položaji Samostalnog odreda Sisak – Caprag iz sastava 39. korpusa SVK. Prednji dio obrane Odreda bio je dobro utvrđen, branjen s dovoljno topničkog i protuoklopnog oruđa na dominantnim točkama te miniran na važnijim prilazima.
Nakon tih saznanja, zapovjednik 101. brigade HV-a donio je odluku da se pripadnici brigade iskrcaju između Gornjeg i Donjeg Komareva i što žurnije otpočnu preuzimanje crte 57. brigade HV-a. Tijekom primopredaje crte i zamjene postrojbi, na području Komareva nastala je gužva i zagušenje ceste m/v (motornim vozilima) s ljudstvom i MTS-om (materijalno-tehničkim sredstvima) te ratnom tehnikom.
Stigavši na područje Komareva, Zapovjedništvo 101. brigade organizira rad na ZM (zapovjednim mjestu) i razvija centar veze, no ne uspijeva uspostaviti vezu sa Zapovjedništvom ZP-a Zagreb i 57. brigadom HV-a, kao ni sa svojom 1. bojnom, koja je bila u hodnji prema Komarevu. Time je ViZ (vođenje i zapovijedanje) bilo usporeno i znatno otežano. Krenuvši na crtu i napadna djelovanja bez zadanog vremena početka napada, 101. brigada HV-a suočila se s brojnim problemima, detalje kojih ovdje izostavljamo zbog ograničenog prostora.
U trenutku najveće dinamike brigade i razmještaja pripadnika 2 bojne (kojom je zapovijedao satnik Marko Bijelić) na crti bojišnice, oko 3:30 sati 4. kolovoza 1995. nadzor brigade obavljao je načelnik Stožera Zapovjedništva ZP-a Zagreb, brigadir Damir Goršeta sa svojim pomoćnikom, bojnikom Sandijem Kneževićem, koji je zapovjedniku 101. brigade HV-a priopćio da će u 5:00 sati snage HV-a na banovinskoj bojišnici krenuti u napad. Objasnio je plan napada te smjer i zadaće brigade tijekom napada. I ovom prigodom zapovjednik 101. brigade HV-a suprotstavio se takvoj odluci te je zahtijevao da mu se u vezi iznijetog plana napada izda pisana zapovijed.
Iz navedenog se vidi da je 101. brigada HV-a, samo sat vremena prije početka „Oluje“ uključena u napadna bojna djelovanja u koja kreće iz pokreta, ne stigavši se do početka napada rasporediti na polazne položaje. Umjesto prema Petrinji sa zapada i Glini, za koji smjer je uvježbavana, angažirana je prema Dvoru na Uni na smjeru istočno od Petrinje, i to u prvoj umjesto u drugoj etapi napada.
Oko 5:30 sati u Komarevu, ispred kućnog broja 62, zapovjednika 2. bojne, satnika Marka Bijelića, načelnika stožera 101. brigade, pukovnika Ivana Cukinu i natporučnika Sulejmana Tatarevića, pri povratku s prve crte dočekao je zapovjednik ZP-a Zagreb, general-bojnik Ivan Basarac, koji im je pritom rekao: „Što čekate s ove strane, s one strane su dvije babe i dva starca, kakvi ste vi Hrvati, krenite naprijed, vidite da neprijatelj ne pruža otpor. Pritom je zapovjedniku 2. bojne izdao zapovijed za napad, bez znanja zapovjednika 101. brigade HV-a.
Smatrajući navedene riječi točnim, zapovjednik 2. bojne usmeno je zapovjedio u 5:40 sati zapovjedniku 2. satnije, poručniku Zorislavu Kruhonji, da zajedno s Diverzantskim vodom brigade krene u napad smjerom: groblje u Komarevu – tt 139 – potok Blinja, s ciljem zauzimanja sela Donjani. Zapovijed za napad zapovjednik 2. bojne izdao je bez znanja i odobrenja zapovjednika brigade, koji je u to vrijeme uvodio 1. bojnu na crtu u gornjem Komarevu. Do 6:10 sati, pripadnici 2. satnije 2. bojne zauzeli su tri nove otporne točke na Sokolovac brdu. Na udaljenosti od oko 800 metara od zadnjih položaja, koje su prethodno bili držali pripadnici 57. brigade HV-a, pobunjeni su Srbi, pustivši pripadnike 1. voda 2. satnije na čistinu, na njih otvorili žestoku minobacačku i vatru iz teškog pješačkog naoružanja i snajpera. U tom žestokom napadu 2. satnija 2. bojne imala je velike gubitke – pet poginulih i sedam ranjenih pripadnika.
Čuvši za to, zapovjednik brigade otrčao je, u pratnji zamjenika zapovjednika 2. bojne, kroz kukuruzište prema groblju u Komarevu kako bi zaustavio daljnji napad. Nakon što je zaustavio uvođenje 3. satnije 2. bojne na smjer napada, koja je trebala osigurati lijevi bok 2. satniji, zapovjednik brigade vratio se na ZM brigade, gdje su ga čekali zapovjednik ZP-a Zagreb i zapovjednik 57. brigade HV-a. Od zapovjednika ZP-a Zagreb zatražio je objašnjenje zašto je zapovjedio napadna djelovanja postrojbi 101. brigade HV-a, kada je ona imala obrambene zadaće. Na traženo objašnjenje nije dobio odgovor.
Osim što nije objasnio svoj postupak, general-bojnik Ivan Basarac uputio je zapovjednika 57. brigade HV-a da zajedno sa svojim diverzantima upadne u vojarnu „Vasilj Gaćeša“ u Petrinji, pri čemu mu je zapovjednik 101. brigade HV-a sa svojom 3. bojnom trebao osiguravati bok. Osim što je sam odbio sudjelovati u toj „samoubilačkoj misiji“, pukovnik Jozo Petrašević zamolio je bojnika Stjepana Grgca da ode na ZM svoje brigade, no on ga nije poslušao. Oko 17:00 sati 4. kolovoza 1995. zapovjednik 57. brigade HV-a poginuo je u toj akciji, u neprijateljskoj zasjedi u području Šumske kuće u Kotor šumi.
Na taktičkoj razini, pa i s aspekta vojne vještine, neshvatljiva je zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb za izvlačenjem 57. brigade HV-a, kada se znalo da se godinama na toj crti napada uvježbavala te u neposrednom dodiru proučavala i prosuđivala raspored i moć Samostalnog odreda Sisak – Caprag na planiranom smjeru napada.
U međuvremenu, na ZM-u 101. brigade organiziran je zapovjedno-stožerni rad, definiraju se zadaće suradnje i pomoći postrojbama u napadu. Uz to, putem centra veze uspostavljena je telefonska veza s IZM-om 1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb i zapovjedništvom susjedne 57. brigade HV-a.
Zbog kratkoće vremena zaposjedanja vatrenih položaja, TRD (topničko-raketni divizijun) 101. brigade nije bio spreman dati punu topničku pripremnu paljbu prije početka napada, pa ju je zapovjednik brigade zatražio od nadređenog zapovjedništva. Zahtjevu je udovoljeno i topništvo I. topničke skupine odmah je djelovalo po ciljevima na području sela Bestrma, a tijekom napada u po ciljevima u dubini neprijateljskog rasporeda, izvan dometa oruđa TRD-a 101. brigade HV.
Kako bi ih ohrabrio i pripadnicima 2. bojne pomogao, zapovjednik brigade zapovjedio je zapovjedniku 1. bojne, bojniku Siniši Ratkoviću, da snagama bojne i Izvidničkog voda brigade krene u napad. Uslijed jake pješačke vatre snaga SVK te nepoznavanja rasporeda minskih polja, postrojbe 1. bojne i Izvidnički vod brigade uspjeli su samo probiti prvu crtu i zauzeti položaje između 200 i 500 metara sjeverno od potoka Blinja u rajonu Stojanovac.
Usprkos poteškoćama pri uvođenju postrojbi 101. brigade u napad, velikim gubicima i čvrstoj obrani Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK, 101. brigada HV uspjela je prvog dana „Oluje“ probiti crtu obrane i prodrijeti između 200 i 500 metara prema naprijed.
Oko 21:30 sati ZM brigade u području Komareva obišao je „stari prijatelj“ general zbora Anton Tus koji ih je svojim dolaskom ohrabrio i prijedlozima usmjerio pred nastavak napadnih djelovanja.
Ništa bolje od 101. brigade HV-a prvog dana „Oluje“ nisu prošle ni postrojbe HV-a koje su napadale na njenim bokovima. Njen lijevi susjed, 103. brigada HV-a, koja je napadala prema Hrvatskoj Kostajnici, zaustavljena je na području sela Petrinjci. Njen desni susjed, 57. brigada HV-a, uspjela je probiti obranu neprijatelja i krenuti u napad, ali pošto se cjelokupna brigadna pričuva i dalje nalazila na području Komareva te njeni susjedi (lijevi susjed joj je bila 101. brigada HV-a) nisu uspjeli probiti obranu neprijatelja, postrojbe brigade zaustavile su se jer je postojala opasnost da dođu u okruženje neprijatelja.
Općenito gledano, prvi dan napadnih djelovanja postrojbi pod zapovjedništvom ZP-a Zagreb na području Banovine završio je neuspješno. Niti su razbijene snage 39. korpusa SVK na glavnim i pomoćnim smjerovima niti je odsječena Petrinja.
Drugog dana bojnog djelovanja – 5. kolovoza 1995. godine – nakon neuspjelog proboja prve crte obrane proteklog dana i nemogućnosti da krene naprijed, 1. bojna 101. brigade HV-a je nastavila napad, zauzela položaje od madžarske Kose do Piskavice i u suradnji s Inženjerijskim vodom brigade razminirala prolaze u minskim poljima kraj potoka Blinja. Izvršena je raščlamba o događanjima prethodnog dana. Zapovjednik 101. brigade HV-a ustrojio je posebnu skupinu časnika (od nekadašnjih aktivnih pripadnika brigade) koji su svojim znanjem i bogatim ratnim iskustvom trebali pružiti stručnu pomoć Zapovjedništvu i zapovjednicima postrojbi u obavljanju zadaća tijekom napada.
Općenito gledano, drugog dana napada postrojbe zapovjedništava zbornih područja Zagreb i Bjelovar na području Banovine probile su crtu obrane i djelomično potisnule snage SVK prema Glini i Hrvatskoj Kostajnici, dok Petrinja još uvijek nije bila odsječena.
Nezadovoljan razvojem situacije na području Banovine, vrhovni zapovjednik OS RH dr. Franjo Tuđman imenovao je general-pukovnika Petra Stipetića zapovjednikom hrvatskih snaga na Banovini.
Po dobivanju zapovijedi, dotadašnji zapovjednik istočno-slavonskog dijela bojišta pohitao je iz Đakova. Na prvom referiranju zapovjednika postrojbi, nakon što je prije toga obišao postrojbe na glavnom smjeru napada te se upoznao sa stanjem na bojišnici i u postrojbama, poduzeo je aktivnosti i mjere njihove konsolidacije te zapovjedio pregrupiranje snaga i korigiranje smjerova napada. Svim postrojbama zapovjedio je da se pripreme za odlučan napad s početkom u 6:00 sati 6. kolovoza 1995. godine.
Tijekom desetak dana bojnih djelovanja, koji su slijedili, postrojbe 101. brigade HV-a oslobodile su, pretresle i od ostataka razbijene SVK očistile, ovisno o izvoru, između 346 i 401 km2 do tada okupiranog područja Banovine. Pritom su njeni pripadnici prešli pješice, pod punom ratnom spremom i na visokim ljetnim temperaturama, oko 80 km uz povremena bojna djelovanja, prelazeći dnevno između 15 i 17 km po brdovitom i šumovitom terenu Zrinske gore, na kojoj su pobunjeni Srbi, uz brojna podzemna skloništa te skladišta oružja i streljiva, imali zapovjedna mjesta, paljbene položaje topničko-raketnih postrojbi i centre veza.
Tijekom bojnih djelovanja postrojbe u „Oluji“ poginulo je pet pripadnika brigade (svi su poginuli 4. kolovoza i svi su bili pripadnici 2. satnije 2. bojne), jedan je nestao (4. kolovoza), dok je devetnaest bilo ranjeno (trinaest 4. kolovoza, jedan 6. kolovoza, jedan 9. kolovoza, dva 10. kolovoza, jedan 12. kolovoza i jedan 13. kolovoza), od toga osam teže.
O uspjesima i rezultatima bojnih djelovanja postrojbi 101. brigade HV-a tijekom VRO „Oluja“ njen ratni zapovjednik, stožerni brigadir u miru Jozo Petrašević, istaknuo je: „Taktičke značajke zone napada, konfiguracija i prohodnost zemljišta, jačina protivničkih snaga i značenje operacije, uvođenje brigade u napad prvog dana te tempo i žurnost djelovanja nepobitni su dokazi da su visoko motivirani pripadnici brigade zadaće napada učinkovito i junački odradili, poput gardijskih brigada HV-a, iako u tom obujmu nisu bili opremljeni niti uvježbavani. Na iskazanoj hrabrosti, požrtvovnosti, časti, odanosti i doprinosu u oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske najsrdačnije im zahvaljujem!“
Zapovjednik hrvatskih snaga na Banovini od 5. kolovoza 1995., stožerni general u miru, Petar Stipetić, s ponosom je istaknuo da je „101. brigada HV-a, kao i ostale postrojbe Hrvatske vojske, s puno uspjeha izvršila postavljene zadaće, pri čemu nije bilo nikakvih incidenata, zločina, paljevina, uništavanja imovine i krađa. Naglasio je da je brigada bila disciplinirana, dobro pripremljena, spremna i za najveća žrtvovanja i da je na kraju, i pored početnih neuspjeha koje je doživjela greškom vođenja i zapovijedanja Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb tijekom prvih dana VRO „Oluja“, pobjedonosno završila svoj ratni put.“
Svi prethodno navedeni podaci, uz još mnogo drugih detalja, nalaze se u monografiji „101. BRIGADA HV-A“ autora: Ivana Brigovića, prof. i Ivana Radoša, prof., koja je objavljena 2013. godine u nakladi UHBDR 101. brigade Susedgrad i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata – Zagreb. Na mrežnoj stranici Udruge nalazi se navedena monografija u elektronskom izdanju i može se čitati putem poveznice (linka): https://uhbdr-101br-susedgrad.hr/mon/ .
Od 1991. do 1995. u postrojbama 101. brigade HV-a borilo se 7225 pripadnika, od toga 13 žena, koje su odgovorno obnašale i časničke dužnosti u Zapovjedništvu brigade i bojni, informativno-propagandnoj djelatnosti, sanitetu, logistici i drugdje.
Jedna od tih žena bila je i Mira, supruga našeg ratnog zapovjednika brigade Joze Petraševića, hrvatska braniteljica iz Domovinskog rata, pripadnica 101. i 102. brigade HV-a, stožerna narednica.
Rijetke su žene koje nakon svih ratnih prognaničkih strahota koje su prošle, obuku odoru hrvatske vojnikinje i pridruže se svom suprugu u obrani Republike Hrvatske, uz to vodeći brigu i o svoje dvije kćeri. Mira je bila jedna od njih.
Mira je radila u Financijskoj službi brigade, u početku u Zagrebu, a djelatnici te službe obavljali su poslove materijalnog knjigovodstva i obračuna plaća, koje su svaki mjesec osobno donosili u istočnu Slavoniju i dijelili pripadnicima brigade na prvoj crti bojišnice. Sredinom ožujka 1992., organizacijsko-mobilizacijska i financijska služba izmještena je u zonu odgovornosti brigade u sela Josipovac i Gorjani. Mira je za svoj rad dobivala uvijek samo pohvale, radeći svoj posao predano, stručno i odgovorno. Nikada joj nije bio problem obići doslovno svakog našeg bojovnika na terenu, donoseći mu plaću.
Evo što je, između ostaloga, o Miri rekao njen neposredni zapovjednik Darko Spasojević, prvi djelatni časnik 101. brigade Zbora narodne garde i zapovjednik logističke satnije brigade:
„U 101. brigadu došla je samozatajno, puna entuzijazma i želje da svojim maksimalnim doprinosom stvori sve uvjete za boljitak boravka naših bojovnika na isturenim prvim crtama bojišnice.
Zapovjednik brigade, Jozo Petrašević bio joj je suprug, ali to ni u jednom trenutku nije došlo do izražaja. Nikakvih povlastica i poštede nije bilo. Znao joj je Jozo reći: „Imaš tamo svog zapovjednika Darka pa s njim rješavaj sve eventualne probleme“.
Radeći i u Odsjeku za skrb 101. brigade, Mira je proživljavala emotivno i sve probleme naših branitelja: dolazili su u Zapovjedništvo svi koji su trebali pomoć… porodice poginulih, ratni vojni invalidi, porodice branitelja i sami branitelji koji su imali neki problem i očekivali pomoć. Mira je uvijek bila spremna pružiti suosjećanje i svaku moguću pomoć u okviru dužnosti koju je obnašala, a i više od toga. Kad je bilo teško, znala je doći s punom tepsijom kremšnita, radila ih je fenomenalno, i odmah se raspoloženje popravilo. Kada je netko bio bolestan, Mira ga primi za ruku i obilazi vrata po bolnicama i traži doktore….ovo je naš branitelj, ratnik i treba pomoć, učinite nešto….“ (završen citat).
A Mirina kolegica s posla Zdenka Merkl, govoreći o Miri Petrašević, dodaje:
„U prvom redu bila je veliki prijatelj, ne samo meni, nego svima oko sebe – nesebično je mnogo puta pomogla svima koji su imali bilo kakav problem i to s takvom lakoćom, uz veliki osmijeh, tako da su se mnogi pitali je su li oni uopće imali problem. Raditi s njom bilo je veliko zadovoljstvo, u svakom trenu pokazivala je da je spremna surađivati sa svakim i u svako vrijeme…u bilo koje doba dana ili noći. Znala je u vrlo kratkom vremenu, s nevjerojatnom lakoćom podići moral a mnogima skinuti tugu i zabrinutost s lica jer je imala veliko i toplo srce.“ (završen citat).
Kasnije je Mira radila u 102. brigadi. Ratni zapovjednik 102. brigade Zbora narodne garde u razdoblju od 7.1.1993. do 30.11.1995. godine, pukovnik Alojzij Hren, rekao je: „Mira Petrašević bila je puno više od tajnice zapovjednika brigade. Bila je, što bi se reklo, ne Katica, nego Mira za sve. Svoj posao u stožeru brigade radila je iznimno odgovorno, predano i stručno. Bila je omiljena od svih. Za svoj rad dobivala je samo pohvale. Bila je uvijek puna života, a takva je ostala i prošle godine kada sam ju posljednji puta vidio u Krapinskim Toplicama.“ (završen citat).
Toliko o Mirinom ratnom putu. Nažalost, rat je učinio svoje, bolesti su uzele maha… 24.05.2018., također prerano, preminuo je njen suprug, životni oslonac, veliki čovjek i borac za hrvatsku slobodu i samostalnost, brigadir Jozo Petrašević, što je dodatno pogoršalo njenu bolest. Mira Petrašević preminula je 6. veljače 2022. u Zagrebu.
Tekst: Sergije Dražić, predsjednik
UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a,
Zagreb – Susedgrad
Izvor informacija:
- Ivan Basarac: „Ako padne Petrinja past će Beograd“, Zagreb, 2023.
- Monografija: 101. brigada HV-a, Zagreb, 2013.
