Tog su dana (18. studenoga 1991.) prije 30 godina srpske paravojne postrojbe i JNA-a ušle u razoreni grad i najavile „oslobođenje stanovnika Vukovara“ i, pred očima svjetske javnosti i mirovnih snaga, započele s nasilnim razdvajanjima obitelji, odvajanjima muškaraca od žena i djece, skrivenim deportacijama muškaraca u koncentracijske logore u Srbiji, izvlačenjem ranjenika iz vukovarske bolnice koji su, uz civile i branitelje, odvedeni i mučki ubijeni na Ovčari.
Od početka neprijateljskih djelovanja na Vukovar do konačne okupacije grada poginulo je oko 3 600 branitelja i civila. Hrvatska i dan danas ne zna za sudbinu 287 Vukovaraca. Iz Vukovara i okolice protjerano je oko 22 tisuće Hrvata i pripadnika ostalih narodnosti. U srpskim koncentracijskim logorima završilo je nekoliko tisuća branitelja i civila.
Citat iz jedne od ranijih homilija u Vukovaru na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, mons. dr. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita: „Braćo i sestre, nalazimo se u gradu koji je bio opustošen i razoren ne jednom prirodnom katastrofom, potresom, poplavom ili požarom, nego ljudskom zloćom – katastrofom ljudskosti. Bolno je sjećanje na ubijene branitelje i civile u Vukovaru i na Ovčari, ali još je bolnija i žalosnija pomisao da je takva razaranja i pogubljenja mogao učiniti čovjek. Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek može pasti ispod razine svoga dostojanstva, koliko može biti nečovjek kad ideologija pomrači um i sljepoća zla zahvati srce. Žao mi je da još neki ljudi ne shvaćaju da je Hrvatskoj bio nametnut rat zbog suludih pretenzija na tuđe teritorije. Sa svojim žrtvama i ranama na duši i tijelu, s tolikim roditeljima, očevima, majkama, suprugama i djecom, s bolnim ranama onih koji još uvijek tragaju za grobom svojih najmilijih, zbog njih i u ime svih njih Vukovar i danas vapi i moli! Ne osvetnički, nego oprosnički i istinoljubivo, s molitvom koju svi mi ovdje okupljeni zajednički izričemo: O Bože, oslobodi nas i sve ljude pomračenosti uma! Prosvijetli srca svih ljudi i udalji ih od sljepoće zla i mržnje! To je i vapaj, štoviše krik i svih poginulih, na bilo kojoj strani i od bilo čije zloćom zaslijepljene i vođene ruke.“
Klub veterana 148. br. HV Zagreb-Trnje tradicionalno organizira u Zagrebu, u suradnji s 50 braniteljskih udruga (među kojima je i Udruga 101. brigade ZNG-a/HV-a, Zagreb-Susedgrad) obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje pod sloganom “I reći ću vam samo još jednu stvar Zapamtite Vukovar”. U srijedu 17. studenog 2021. uz ulicu grada Vukovara (9 km) uz sjeverni i južni kolnički trak zapaljene su tisuće lampaša. Središnje mjesto događanja bilo je između kolnika ulice Hrvatske bratske zajednice kod spomenika dr. Franji Tuđmanu, gdje je, uz nazočnost svih sudionika, lampašima ispisano ime grada Vukovara, napravljen križ od lampiona, a velika svijeća (2 m) u sredini, zapaljena je “Vukovarskim svijetlom mira” donesenim iz Vukovara. Nakon paljenja lampiona, minutom šutnje i molitvom odali smo počast svima stradalima u obrani Vukovara, Škabrnje i domovine Hrvatske. Uslijedio je prigodni program.
Sutradan, 18. studenoga, ispred centralnog spomen obilježja u Stenjevcu, u organizaciji braniteljske udruge „Ogranak UHDDR Gradske četvrti Stenjevec, organizirana je zajednička komemoracija naših udruga za sve civilne i vojne žrtve iz Domovinskog rata, a posebno Vukovara i Škabrnje. Nakon minute ponosne tišine i molitve, prigodni govor održao je predsjednik stenjevečke udruge Božo Kovačić.
Tekst: Sergije Dražić
Fotografije: Robert Kučinac, Ivo Šoštarić
Osmijeh na licu, ljubav u srcu
Osmijeh na licu svakog jutra, osjećaj bezbrižnosti, buđenje uz cvrkut ptica, beskrajne zrake sunca koje obasjavaju naš grad. To je moj svijet danas, svijet jedne osmašice koja se sprema kročiti u život.
A kako je bilo te ’91.?
Bio je rat. Naše gradove su zasipale granate i čuli su se zvižduci metaka. Strah, tuga i suze na svakom koraku. Sve veći broj žrtava i prognanih iz svojih domova. Nema milosti ni za mlade ni za stare. Ptice su utihnule, ne čuje se lavež pasa, ljudi zanijemili, a djeca sa suzama u očima.
A na ratištu nikad ne znaš koji trenutak će ti biti posljednji – možda baš onaj dok pišeš pismo voljenoj osobi koja strepi za tebe i kojoj još toliko lijepog želiš reći, a ne znaš hoće li biti vremena.
Samo želiš da zašuti oružje, da sve ružno završi i da se vratiš svome domu. Da se opet budiš u rosna jutra uz cvrkut ptica i zrake sunca … u miru. Želiš da sve bude kako je bilo i prije, onako kako treba biti, da djeca ponovo budu sretna, da su mame i tate kraj njih i da cijela naša domovina buja od ljubavi i sreće.
Bilo je puno žrtava i stradavanja, razrušenih domova i uništenih snova. A sve s jednim ciljem – da bi Hrvatska mogla živjeti bez straha i patnje i sanjati najljepše snove u slobodi.
Iako se u vrijeme rata još nisam rodila, svjesna sam žrtve koju ste učinili za mene i svoju domovinu – vi, hrabri hrvatski ratnici. I zato vam od srca velika hvala.
Melisa Dijak, 8.e OŠ Otona Ivekovića, 2021.
