Centar za bioetiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Centar za rehabilitaciju Zagreb bili su organizatori Tribine na temu: „Smisao života i suicidalnost hrvatskih branitelja u suvremeno doba“. Tribina je održana 25. ožujka 2025. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na Jordanovcu.
U opisu Tribine organizatori su naveli: „Hrvatski branitelji i braniteljice nedvojbeno su simbol hrvatske države i hrvatskoga naroda. Svojom su odvažnošću i žrtvom tijekom Domovinskog rata omogućili neovisnost i opstojnost Hrvatske nakon gotovo tisuću godina tuđinskih vlada i vladara. Između ostalog, omogućili su da 2025. (u godini obilježavanja 1100. godine Hrvatskoga Kraljevstva) možemo slobodno organizirati tribine i javne skupove.
Ipak, unatoč nemjerljivim herojskim zaslugama – čini se da su danas društveno i politički marginaliziraniji nego ikad, dok broj egzistencijskih i psihičkih poteškoća, s naglaskom na suicide i pokušaje suicida, među braniteljskom populacijom konstantno raste u zabrinjavajućoj mjeri.“
Moderatori Tribine bili su: Luka Janeš i Dan Đaković. Uvodničar Luka Janeš istaknuo je, međutim, da je cilj ove Tribine ponuditi konstruktivni panel za dalji život hrvatskih branitelja i svih koji ih okružuju, a nikako ne samo trauma koja ih prati kao posljedica rata i ratovanja. Cilj je Tribine i predstaviti razne alate, koji su smjerokazi za vlastitu pomoć (samopomoć). Život je svetost, a to se posebno ističe kada govorimo o hrvatskim braniteljima, koji su žrtvovali svoj život i zdravlje kako bismo danas mogli živjeti u vlastitoj i slobodnoj državi.
U ime Fakulteta i u ime provincije družbe Isusove sve prisutne pozdravio je dr. sc. Mikolaj Martinjak. Minutom šutnje odana je počast svim preminulim hrvatskim braniteljima, nakon čega su uslijedila izlaganja gostiju.
Govornici na Tribini bili su: Miro Jakovljević, Herman Vukušić, Tanja Belobrajdić, Zorica Gregurić, Anita Milas Anzić, Grgo Prskalo, Damir Stojić i Đuro Đurić.
Akademik prof. dr. sc. Miro Jakovljević, liječnik specijalist psihijatar, rođen je 1954. godine u Sarajevu. Od 1979. godine zaposlen je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Klinici za psihijatriju Rebro, kasnije i na Klinici za psihijatriju u KBC Zagreb. Od 2007. do 2015. godine bio je predstojnik Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u KBC Zagreb. Brojne su i njegove druge profesionalne funkcije, od kojih ovdje nabrajamo samo neke: Od 1997. godine redoviti je član Hrvatske akademije medicinskih znanosti, a od 2012. godine voditelj kolegija psihološke medicine. Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti od 2019. godine. Inozemni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine od 2013. godine. Predsjednik je Hrvatskog društva za psiho-farmakoterapiju i biologijsku psihijatriju Hrvatskog liječničkog zbora od njegovog osnivanja. Bio je pozvani predavač na nekoliko svjetskih i europskih psihijatrijskih kongresa te na svim kongresima psihijatara BiH. Organizirao je 8 internacionalnih kongresa u Hrvatskoj i BiH. Od 2000. do 2013. godine bio je pročelnik Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Autor je 22 knjige, preko 220 znanstvenih i stručnih radova, a svoje tekstove ima u 28 knjiga. Nalazi se na Stanford listi 2% svjetski prepoznatih znanstvenika u Hrvatskoj.
U svom izlaganju akademik Jakovljević naglasio je da je nepravda koja je nanesena hrvatskim braniteljima tzv. „extending justice“ dio narcističke kulture koja vlada u našem današnjem društvu. (Riječ je o knjigama: „Jačanje pravde i smanjenje pristranosti“ – objavljena 2017. i knjizi “Proširenje pravde: strategije za povećanje uključenosti i smanjenje pristranosti” – objavljena 2022.) op.a.
Istaknuo je kako je empatija temelj čovječnosti, a moralnost je stavljana u drugi plan. Govorio je i o nedostatku kulture empatije, jer živimo u „kulturi laži“, odnosno živimo sa „epistemičkom nepravdom“, misleći pritom na dodatne terete ionako isključenih i ranjivih skupina. Podsjetio je na neke visoke časnike koji su biti kadri izvršiti suicid iz osjećaja časti, a mi to danas zaboravljamo.
Dodao je da Hrvatska pati od sindroma “dekroatizacije”. Govorio je i o „fragmentiranom mišljenju“, navodeći neke primjere iz Domovinskog rata.
Moralnost je važna psihička funkcija, a empatija je način postojanja u svijetu. Nedostatak empatije u obitelji dovodi do razvoda, svađa i nasilja, u školama do vršnjačkog nasilja, na poslu do stresa. Govor mržnje dovodi do loših odnosa, rekao je.
Sreća je povezana sa smislom života i životnim vrijednostima. Tu je posebno spomenuo svjetski poznatog psihijatra Viktora Frankla i njegovo logoterapijsko učenje. Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, sve je povezano. Mentalno zdravlje je blagostanje u kojem mi primjereno koristimo svoje sposobnosti, uspješno se nosimo sa stresom, ostvarujemo svoju najbolju verziju i pridonosimo našoj zajednici. Treba potražiti pomoć ako osjećamo anksioznost, ako imamo bipolarni poremećaj. Danas se sve uspješno liječi, samo treba doći na vrijeme. Svi smo fragilni, i stres je začin životu. Ako to riješimo, onda rastemo. Ako to ne možemo riješiti, onda upadamo u krizno stanje, rekao je.
„Biti duhovan znači biti u dodiru s cjelinom, imati osjećaj sebe u širem, bogatijem i smislenijem kontekstu života, a duhovna inteligencija je inteligencija duše koja nam pomaže prepoznati i kreirati pravi, autentični smisao života.“
Zaključujući svoje izlaganje, akademik Jakovljević istaknuo je da treba:
– govoriti istinu o onome što je bilo, posebno u Domovinskom ratu;
– stalno razvijati kulturu empatije u našem društvu i općenito među ljudima;
– razvijati duhovnost jer je ona uvijek povezana sa životom i životnim vrijednostima;
– razvijati programe su-zaštite i samopomoći jer ljudi u potrebi najbolje razumiju one s istovrsnim problemima.
Jedan od govornika bio je i Herman Vukušić, dr. med. spec. psihijatrije. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu a potom položio specijalistički ispit. Od 1993. godine intenzivno se bavi utjecajem psihičke traume na duševno i tjelesno zdravlje hrvatskih branitelja i žrtava velikosrpske agresije, te radi s njima i s članovima njihovih obitelji. Na tom je području autor niza znanstvenih i stručnih članaka, javno-zdravstvenih inicijativa i projekata te je čest predavač na skupovima u zemlji i inozemstvu. Sudionik je Domovinskog rata i jedan je od osnivača Udruge hrvatskih dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, ravnatelj prvog Centra za hrvatske branitelje i njihove obitelji te vanjski suradnik američkog Nacionalnog centra za PTSP.
Govoreći o doprinosu hrvatskih branitelja, dr. Vukušić je rekao: „Ratni veterani, još od vremena Rimskoga Carstva, nisu samo isluženi ratnici, nego i iskusni vojnici sa znanjem ponašanja u kriznim i traumatskim situacijama. Odmah po ulasku u redove civilne zaštite Grada Zagreba zamijetio sam velik broj hrvatskih branitelja koji su se odmah stavili na raspolaganje svojim sugrađanima. Nažalost, prema recentnim podatcima, njihova je smrtnost u prosječnoj dobi od 52 godine gotovo tri puta veća od civilne populacije, što je statistički puno značajnije od smrtnosti prouzročene korona-virusom. Osnovni kriterij posttraumatskoga stresnoga poremećaja jest trauma na koju se reagira osjećajima straha i bespomoćnosti… PTSP je normalna reakcija ljudske psihe na nenormalne situacije, a već otprije ranjenu dušu nove traume dodatno razaraju.“ Dr. Vukušić istaknuo je da je uočeno da stopa suicida pada uvijek pred izbore (zbog nade i očekivanja da će nakon izbora biti bolje) a povećava se nakon izbora (u kojima se najčešće nije ništa promijenilo) pa je u tom kontekstu govorio i o „sekundarnoj viktimizaciji“. Tome doprinose i višestruke revizije zdravstvenog stanja branitelja, kao i teza da hrvatski branitelji žive dobro na teret državnoga proračuna, čime se zapravo želi reći da parazitiraju na teret društva.
„Duh je po mnogim psihijatrima, uz tijelo i psihu, sastavni dio ljudskoga organizma. Osim vjere i nade, odlazak u crkvu za mnoge vjernike bio je i važan dio njihove socijalne mreže druženja i kontakata…to je veliki argument u raspravi s neprijateljima Crkve koliko je ta institucija bitna katolicima koji su većina među Hrvatima.“
„Za duševno osnaživanje ljudi najbitnije su dvije stvari: vjera i nada. Vjera je osobni odnos svakoga od nas s Božjom providnošću, a nadu mogu dati i male stvari, poput samo nekoliko pozitivnih informacija u medijima… Nitko to po meni nije rekao bolje od Viktora Frankla, poznatoga austrijskoga psihijatra, oca logoterapije i velikoga prijatelja Zagreba. On kaže: ‘Ne pitaj se što očekuješ od života, već što život očekuje od tebe i tako se ponašaj.“
U svom izlaganju Zorica Gregurić, danas poznatija kao predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, rekla je da je još 2001. godine počela institucionalna stigmatizacija hrvatskih branitelja, kada su se čule izjave pojedinih visoko rangiranih političara da branitelji imaju mjesečne mirovine od 20.000,00 kuna. Mnogi smatraju da su branitelji privilegirani, a zapravo je obrnuto, jer su kao mladi, neki čak i vrlo mladi umirovljeni i time lišeni prava na rad. I ova okolnost je utjecala na pitanje smisla života, koje su si mnogi postavljali nakon rata. Govorila je i o medijima i negativnoj slici koju pojedini mediji šire o hrvatskim braniteljima. Posebno su stigmatizirani oni koji imaju PTSP i samim time opisani kao opasni za okolinu, umjesto da se naglašava i promovira njihova integracija u društvo.
Pronalazak smisla nije nemoguć, rekla je gospođa Zorica, a na to osobito utječe: obiteljsko okruženje; razgovori s ljudima koji razumiju ovu temu; psihološka i terapeutska pomoć, aktivan doprinos zajednici učlanjivanjem u razne udruge, volonterski rad, kreativni rad, edukacija djece i odraslih o Domovinskom ratu, duhovnost i religija, organizirani skupovi duhovne obnove, stalno razvijanje sustava socijalne skrbi.
Na tom putu oporavka stoje i neke prepreke: pojedina loša institucionalna rješenja, birokratske prepreke. Pohvalila je sistematske preglede branitelja koje svake godine organizira Ministarstvo hrvatskih branitelja. U vezi s tim istaknula da se kod više od 90% pregledanih otkriju razni poremećaji koje treba liječiti, ali dijagnostika nakon tih sistematskih pregleda predugo traje.
Gospođa Zorica je prije Domovinskog rata živjela u Zagrebu, završila je srednju Medicinsku školu, zaposlila se u Klinici za dječje bolesti, radila kao anesteziološki tehničar u operaciji. Imala je, kako sama kaže, lijepu mladost, a onda je došla ’91. Na početku Domovinskog rata Zorica Gregurić je tada kao 23-godišnja medicinska sestra, zajedno s kolegicom Vesnom Balažević, odlučila biti dio mobilno anesteziološko-kirurškog tima na prvoj crti, u vukovarskoj bolnici, gdje je ostala štiteći ranjene branitelje i civile iako joj je oficir JNA jasno rekao da iz Vukovara odlazi zadnji autobus.
KRAJ PRVOG DIJELA ČLANKA
Tekst i fotografije: Sergije Dražić
