U okviru obilježavanja Dana Grada Zagreba i Dana branitelja Grada Zagreba, 29. svibnja 2019. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića svečano je predstavljen Projekt: SNAGA LJUDI – ČINITI DOBRO.
Tom prigodom pretpremijerno je predstavljen i dokumentarni film redatelja Branka Ištvančića „Pouke o čovječnosti“. Producent filma je Antun Ivanković, a snimljen je u produkciji udruge Artizana 2018. uz financ. potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba, Grada Pakraca i Zaklade Adris. Uvršten je u natjecateljski program ovogodišnjeg 66. Pulskog filmskog festivala koji će se održati od 13. do 21. srpnja 2019. u Puli gdje će imati premijerno nacionalno prikazivanje.
Film je snimljen na temelju istoimene knjige koju su napisali i 2017. godine predstavili javnosti njezini autori: prof.dr.sc. Veljko Đorđević, dr. med.,dr. Marija Braš, dr. Jadranka Pavić, novinar Vlado Čutura i Josip Huška – Gonzo, sudionik same akcije. Izdavači su Zagrebački institut za kulturu zdravlja i Grad Pakrac. Knjiga na 140 stranica u boji temeljito obrađuju pripremu i samo provođenje ove vrlo zahtjevne i složene akcije, a posebno vrijedni zapisi su svjedočanstva neposrednih sudionika.
O važnosti ove akcije govori i podatak da će ova knjiga biti i dio redovne literature na studijima psihijatrije i psihološke medicine. Knjiga “Pouke o čovječnosti” bit će prevedena i na engleski jezik.
Knjiga je posvećena humanoj, etičnoj i hrabroj akciji spašavanja psihijatrijskih bolesnika, štićenika bolnice u Pakracu, pred ratnim razaranjima. U akciji su 29. rujna 1991.u večernjim satima, pod okriljem noći, sudjelovali dragovoljci ZNG-a i medicinsko osoblje pakračke bolnice, te time od sigurne smrti spasili tristotinjak bolesnika, od čega 270 bolesnika s Odjela psihijatrije.
Već 19. kolovoza, prvog dana otvorene agresije na Pakrac, jedna od glavnih meta neprijateljske artiljerije bila je pakračka bolnice i po njoj su pucali svakodnevno, iako je u bolnici bilo više od 300 ljudi. Uz svakodnevnu izloženosti neprijateljskoj paljbi, najveći problem je bio što je bolnici bila prekinuta dostava vode i struje, a ova teška situacija dodatno je pogoršana dolaskom Banjalučkog korpusa JNA 24. rujna 1991. i njihovim divljačkim napadima iz svih vrsta naoružanja tako da je stanje otada postalo gotovo beznadno. Medicinska sestra Olivera Zelić, prisjećajući se tih dramatičnih dana, o tome je u knjizi napisala: „Hranu smo donosili iz skladišta sve dok nismo iscrpili zalihe i bili smo pritom pokretne mete, a vodu smo vadili iz bunara. Spavali smo na improviziranim krevetima i odbrojavali sekunde od ispaljivanja granate do detonacije, pokušavajući barem tako doznati koliko nam je agresor daleko. Pjevali smo jer smo pjesmom nadglasavali detonacije koje su uznemiravale naše bolesnike, a pjesmom smo sebe hrabrili. Posljednjih šest dana bili smo bez struje, gladni i žedni, na granicama izdržljivosti.“
S obzirom da je propao pokušaj Međunarodnog crvenog križa koji je trebao izvršiti evakuaciju, odlučeno je da se evakuacija izvrši u vlastitoj organizaciji i koordinirano s tadašnjim Ministarstvom zdravstva i ministrom Andrijom Hebrangom. Idejni tvorac bio je Đorđe Gunjević, tada pomoćnik povjerenika Vlade RH za zdravstvo i socijalnu skrb za Pakrac, a provedena je koordinacijom djelatnika bolnice, branitelja Pakraca i Prekopakre te šest vozača autobusa pod vodstvom Alberta Satala.
Izvrsno organizirani branitelji iz Prekopakre i Pakraca pod zapovjedništvom Stjepana Stipe Širca su zajedno s medicinskim osobljem bolnice sve pripremili za evakuaciju bolesnika. Od cigala, gredica i dasaka improviziran je prijelaz preko rijeke Pakre iza zgrade psihijatrije, jer je prijelaz preko željeznog mostića bio prerizičan. Čim je autobus stigao, počeo je ukrcaj bolesnika tako da su branitelji bolesnike prihvaćali i od ruke do ruke (sistemom štafete) prebacivali preko Pakre do autobusa. Najteže je bilo onima u koritu rijeke jer su moralo gaziti po vodi dok su bolesnike vodili preko improviziranog mosta.
Marko Martinelli, koji je tada imao 31 godinu, bio je aktivno uključen u obranu Pakraca od prvih dana. Kao zapovjednik voda ZNG-a sa svojih 40-ak ljudi bio je zadužen za transport pacijenata, od kojih su mnogi bili polupokretni ili nepokretni. O tome je napisao: „Kad je počela evakuacija, bio sam odmah pokraj izlaza iz zgrade kroz koji sam prihvaćao oboljele iz podruma. Bili su uplašeni, nemirni, neki su pružali otpor i bili agresivni. No svakako smo se snalazili da ih smirimo: govorili smo im da idu kući, ili na izlet, a mlađima da će posjetiti disko i slično. Bilo ih je tristotinjak i većina je bila srpske nacionalnosti.“
Akcija je provedena za samo dva sata i petnaest minuta, što svjedoči o tome koliko je dobro bila osmišljena i organizirana. Iz bolnice su zadnji izašli Nikola Zelić, tadašnji v.d. ravnatelja bolnice i Katica Bergman, a vrata su simbolično ostavili otvorena, u nadi da će se jednom vratiti.
U akciji nije ozlijeđen nitko od bolesnika, branitelja i zdravstvenih radnika, a nakon što su svi bolesnici otpremljeni, započeo je žestoki artiljerijski napad, na sreću prekasno…
Danas, 28 godina kasnije, nekadašnja psihijatrijska bolnica tek je ruševina. Doc.dr.sc. Marijana Braš smatra da se ne smijemo sramotiti gledajući zgradu obraslu korovom jer imamo obvezu i odgovornost prema svima koji su postavili temelje ove bolnice, koji su u njoj radili i koji su je i obranili. Imamo kao zajednica obvezu i odgovornost da građanima Pakraca na mjestu ruševine izgradimo nešto plemenito i lijepo, te ističe da, kada bi se nju osobno pitalo, rado bi je pretvorila u centar u koji bi dolazili hrvatski branitelji kojima treba palijativna skrb, jer bi im se tako omogućila kvalitetna skrb, ali i izrazila zahvalnost za herojski čin kojim su spasili život stotina bolesnika i osoblja.
Veljko Đorđević, specijalist psihijatar i psihoterapeut, urednik, o knjizi je napisao:
„Postoje heroji rata i heroji mira, heroji izgradnje i obnove, heroji u znanosti i umjetnosti, ali malo je heroja čovječnosti, veleposlanika dobra.
A oni su tu među nama – hrvatski branitelji koji su tijekom Domovinskog rata evakuirali psihijatrijske bolesnike i medicinsko osoblje koje je ostalo uz njih. Ta je evakuacija psihijatrijskih bolesnika u vihoru Domovinskog rata svojom humanošću, etičnošću i poukama čovječnosti nemjerljiva s bilo kakvim postignućem.
Ona je simbol, kamen međaš, ishodište i putokaz generacijama za podučavanje medicinske etike, ne samo na našim medicinskim ili zdravstvenim učilištima, već i diljem svijeta. Vremena se mijenjaju, ljudi dolaze i prolaze, ali časna herojska djela tih ljudi ostat će zauvijek utkana u povijest ove zemlje i ovog naroda.“
Akcija evakuacije bolesnika iz pakračke bolnice jedan od najsvjetlijih primjera medicinske, prije svega psihijatrijske etike i svojevrsna je epopeja čovječnosti, ne samo u Domovinskom ratu nego i u svijetu.
Tekst: Sergije Dražić
Fotografija: Naslovnica knjige
