16. prosinca 2025. u Hrvatskom državnom arhivu obilježeno je dvadeset godina djelovanja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Centar) – središnje nacionalne ustanove za prikupljanje, čuvanje, obradu i znanstveno istraživanje gradiva o Domovinskom ratu.
U prvom dijelu članka pisali smo o osnivanju i djelovanju Centra, kao i prenijeli najvažnije dijelove pozdravnog govora izaslanice predsjednika Vlade Andreja Plenkovića ministrice kulture i medija dr. sc. Nine Obuljen Koržinek.
U drugom dijelu objavili smo, dozvolom govornika, u cijelosti prigodne govore generala Damira Krstičevića i generala Mladena Markača.
U ovom, trećem dijelu, objavljujemo skraćeni govor ravnatelja Centra.
Govor ravnatelja Centra, prof. dr. sc. Ante Nazora
Cijenjeni skupe, pozdravljam Vas istim redom kako je to već učinila kolegica Julija.
U godini ponosnih obljetnica – proslave 1100 godina spomena hrvatskoga vladara Tomislava kao kralja, te proslave 30 godina od oslobodilačkih i pobjedonosnih operacija hrvatskih snaga u Domovinskom ratu – slavimo i 20 godina arhivskog i znanstveno-istraživačkog rada našeg Centra.
Ne mislim da je ova naša obljetnica po značaju u rangu prethodno navedenih, no okrugla je i nama puno znači. Vrijeme nas gazi na dnevnoj bazi, obveze i projekti slijede jedni druge, dani i mjeseci prolaze, a da se ne stignemo okrenuti i promisliti što smo sve napravili u ovih 20 godina, uglavnom govorimo o tome što još nismo napravili i što je sljedeće. Tek sad kad smo priredili Spomenicu koju držite u rukama, u kojoj smo saželi kronologiju našega rada, primjećujemo da smo napravili dobar okvir za sliku povijesti Domovinskog rata i da smo hrvatsku historiografiju obogatili djelima vrijednim za razumijevanje novije povijesti naše domovine i države.
Vjerujem da je sređivanje i objavljivanje arhivskog gradiva srpske strane doprinijelo boljem poznavanju uzroka velikosrpske agresije na Hrvatsku, odnosno početka i tijeka oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti. Sadržaj tih dokumenata zasigurno je u oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču, ali i u članku 426 presude Međunarodnog suda pravde u Haagu, u kojem je istaknuto da su „politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države” te da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini 1990-ih.
Vjerujem da smo i s projektom državnih stručnih skupova o Domovinskom ratu od 2008. nastavnicima i profesorima povijesti u školama omogućili bolji uvid u izvore i događaje koje oni prenose učenicima. Taj je projekt odrađen i još uvijek se radi u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Njegov dugogodišnji nositelj bio je savjetnik za povijest Franjo Čičak, a predavači su ratni zapovjednici i sudionici rata, te povjesničari koji istražuju to razdoblje povijesti i nastavnici koji o Domovinskom ratu predaju djeci.
Naravno, ne mogu reći da smo ostvarili sve što smo zamislili, katkad su nam upućene i „drugarske kritike“ zbog pogrešaka, kako faktografskih, tako i ostalih, stoga koristim priliku za ispričati se ako smo nekoga u svom radu povrijedili, ako smo naveli neki krivi podatak ili pogrešno naveli nečije ime ili prezime. Nemoguće je objaviti 134 knjige bez i jedne pogreške.
Svečane obljetnice prigoda su za zahvaliti se svima koji su nam pomogli u radu i s kojima smo surađivali u ovih 20 godina, a njih zaista nije bilo malo. Posebno pamtim emotivne susrete s iseljeništvom, gostoprimstvo koje su mi pružili nikada neću zaboraviti.
Zahvaljujem se bivšem ministru kulture magistru Boži Biškupiću, koji nam je pomogao pri ustrojavanju i omogućio razvoj Centra. Zahvaljujem se i bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i sadašnjoj ministrici Nini Obuljen Koržinek, u čijim mandatima mi je dužnost ravnatelja produžena njihovom voljom. U ovih gotovo 10 godina njezina mandata podrška ministrice Obuljen Koržinek našem radu iskrena je i snažna.
Zahvaljujem profesoru Ivanu Dorogyu što je osmislio, kreirao i darovao nam logotip Centra.
Zahvaljujem se i našem proslavljenom treneru Anti Kosteliću koji nam je svojedobno omogućio prijevod knjige „Oluja“ na engleski jezik.
Zahvaljujem se i ravnatelju i djelatnicima Hrvatskoga državnoga arhiva, našim domaćinima. Već 20 godina s njima dobrosusjedski dijelimo sudbinu i prostor ove predivne zgrade od nacionalnog značaja; sve ono što nosi arhivska i znanstvena svakodnevica – i istraživački zanos i stručno-znanstveni ponos, pa i stres, čak i potres, sve smo to zajednički, da ne kažem junački ili hajdučki, proživjeli tijekom ovih 20 godina.
Treba istaknuti i suradnju našeg Centra s drugim srodnim znanstvenim ustanovama – Hrvatskim institutom za povijest u Zagrebu, Hrvatskim institutom za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, Hrvatskim vojnim učilištem, Sveučilištem za sigurnost i obranu „Dr. Franjo Tuđman“, Institutom Ivo Pilar u Zagrebu i njegovim Područnim centrom u Vukovaru, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, s Hrvatskim povijesnim muzejom, s muzejima Domovinskog rata u Dubrovniku, Splitu i Turnju, te s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, Odjelom za povijest Sveučilišta u Zadru i drugim visokoškolskim i obrazovnim ustanovama.Jednako tako, surađujemo i s Ministarstvima.
Zahvaljujem se i današnjim govornicima, koji su svojim dolaskom i riječima uveličali našu proslavu.
Zahvaljujem se i vama što ste došli podijeliti s nama ovu važnu obljetnicu koju posvećujemo svim poginulima, ali i svima koji žive za ideju slobodne, suverene, pravedne, demokratske i tolerantne Hrvatske.
Naravno, zahvaljujem se i kolegicama i kolegama iz Centra koji su svojim radom doprinijeli afirmaciji Centra kao središnje arhivske i renomirane znanstveno-istraživačke ustanove za razdoblje Domovinskog rata.
Ova obljetnica prigoda je da se prisjetimo prvog predsjednika Upravnog vijeća našeg Centra, akademika Franje Šanjeka, koji je preminuo 27. srpnja 2019.
Spomenut ću i prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, s kojim smo izvrsno surađivali. Nedugo nakon što je 31. siječnja 2021. preminuo, na engleski jezik prevedena je njegova knjiga Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Ta je knjiga iznimno važna za razumijevanje metodologije koju je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju primijenio u predmetu, odnosno u procesu „Prlić i ostali“, u kojem su 2017. hrvatski vojni i politički dužnosnici iz Bosne i Hercegovine osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Kako je u analizi Večernjeg lista od 12. travnja 2021. istaknuto, ta knjiga „detaljno secira mnoge načine na koje je izvrnuta pravda i pruža optuženicima obranu koju im je Tribunal nepravedno uskratio“. Preporučujem je posebno onima koji presude Haškog suda prihvaćaju bez kritičke raščlambe, odnosno kao neupitne činjenice i povijesne istine.
Rad Haškog suda, odnosno posljedice njegova rada odredile su moj najsretniji, ali i najtužniji dan kao ravnatelja ovoga Centra. Najsretniji dan, odnosno događaj, bila je oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, 16. studenoga 2012.
Najtužniji događaj bila je osuđujuća drugostupanjska presuda Haškog suda šestorici Hrvata u BiH i smrt hrvatskog generala Slobodana Praljka, 29. studenoga 2017. Njegove posljednje riječi – „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ – odjekuju kao poziv na kritičku raščlambu spomenute haške presude. Raščlambu koju je u već spomenutoj knjizi odradio Miroslav Tuđman.
Domovinski rat glavni je, ne i jedini, temelj suvremene Republike Hrvatske. Taj je temelj demokratski i slobodarski, stoga svaka proslava i svako obilježavanje događaja iz Domovinskog rata treba ostati u okvirima toga razdoblja hrvatske povijesti i uz zastavu Republike Hrvatske. Onakvu kakva se vijori na vukovarskom vodotornju i tvrđavi hrvatskoga kraljevskog grada Knina, kojom su prekrivani ljesovi naših junaka i koje su potom uručene njihovim obiteljima, na kraju, onakvu s kojom su nedavno pokopani Jean Michel Nicolier, Dragutin Štic, Zorislav Gašpar i Josip Batarelo. To je zastava slobode, demokracije i pobjede.
Odmaknimo se od totalitarnih režima i ideologija iz Drugog svjetskog rata i poraća i uživajmo u slobodi i demokraciji izborenoj u Domovinskom ratu. Slobodu i demokraciju te suverenost i međunarodno priznanje od demokratskih država svijeta, u punini značenja tih pojmova, Hrvatskoj nisu izborili ni ustaški ni komunistički režimi!
Hrvatski branitelji i veterani Domovinskog rata i ove su godine jasno poručili da ih se ne povezuje s režimima iz Drugog svjetskog rata – predsjednik Udruge 4. gbr to je učinio na proslavi 30-te obljetnice „Oluje“ u Kninu, predsjednik Udruge 1. gbr. to je poručio na proslavi obljetnice 1. gbr, a predsjednici krovnih udruga gardijskih brigada i specijalnih jedinica policije to su izrazili u reakciji na izostanak službene hrvatske zastave na početku mimohoda navijača u Kninu te na performans skupine mladih koji su podizali desnicu u zrak ispred spomenika na središnjem kninskom trgu tijekom proslave operacije „Oluja“. Podizanje desnice u zrak u suprotnosti je s vrijednostima i ciljevima hrvatske borbe u Domovinskom ratu, a činiti to ispred spomenika na kninskom trgu znači negirati cilj i karakter Oluje kao oslobodilačke operacije. Takva glupost i sramota koristiti može samo onima koji Oluju i Domovinski rat pokušavaju proglasiti zločinačkim. Vrijeme je da svi koji to rade razmisle o tome.
Jednako tako, uznemirujuće su i poruke na nedavnom tzv. „maršu antifašista“ koje u pitanje dovode postojanje hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda te suverenost hrvatske države i njene granice. One koji su nosili takve poruke ne doživljavam kao političke protivnike ili suparnike, nego kao neprijatelje. Oko tih vrijednosti nema kompromisa.
O ZDS sam već puno puta javno govorio, nema potrebe opet objašnjavati zašto se niti jednoga amblema postrojbi koje su branile Hrvatsku u Domovinskom ratu nećemo odreći i zašto ćemo pjesmu Bojna Čavoglave pjevati kako smo je pjevali 1990-ih, bez kompleksa da smo zbog toga fašisti. Tragično je to što isti totalitarni mentalni sklop iz razdoblja komunističke jugoslavenske države zbog Thompsonova ljetnog koncerta u Zagrebu i danas medijski reketari i terorizira hrvatsku javnost tezama o navodnoj fašizaciji hrvatskoga društva.
Prije 10 dana bio je Dan dubrovačkih branitelja i na Srđu smo opet zapjevali emotivnu pjesmu „Mojim prijateljima“, čiji je autor Srećko Kljunak bio pripadnik specijalne jedinice Grof. Pjesma je poznata po refrenu: „Čujte me prijatelji moji što vas crna zemlja krije, da vi niste hrabri bili, ne bi mi trobojnicu vili“. No, za ovu priliku istaknut ću stihove u pjesmi koji nas podsjećaju da – CITIRAM – „pjevali smo Bana i Vilu, a nije se smjelo“, te poručuju – CITIRAM: „Inat je pjevati pjesme svoje, da nam drugi sudbinu ne kroje“. Oni koji to nisu shvatili do sada, neće ni ubuduće.
Hrvatska je demokratska i tolerantna, takva će i ostati. Sve nacionalne manjine imaju pravo njegovati svoju kulturu i tradiciju, a hrvatska država ima obvezu omogućiti im to. Nećemo zaboraviti da su pripadnici svih nacionalnih manjina sudjelovali u obrani Hrvatske, među njima bilo je i oko 9000 Srba. Stotinjak njih poginulo je braneći Republiku Hrvatsku. Također, Hrvatsku je branilo i oko 4500 Muslimana, odnosno danas Bošnjaka, a poginulo ih je nešto manje od 200. I njima dugujemo našu slobodu.
Hrvatska država treba beskompromisno suzbiti svaki pokušaj nasilja na ulicama, no jednako tako nakon postavljanja izložbe o Medakoviću usred Zagreba i naknadnog pokušaja opravdavanja toga provokativnog čina, radi suzbijanja radikalizacije društva hrvatska država mora inzistirati i na relevantnoj znanstvenoj recenziji sadržaja priredbi, znanstvenih knjiga i dokumentarnih filmova koji se financiraju iz državnog proračuna.
Na tjednoj bazi svjedočimo aktivnostima raznih profesionalnih manipulatora u medijima, koji dezinformiraju javnost ili provociraju rugajući se vrijednostima koje su za većinu Hrvata od identitetskog značaja. Provokatori iz Novosti to nazivaju satirom, a u drugim tiskovinama slobodom govora. No, štogod oni pisali, Hrvatska će preživjeti.
Pomalo neočekivano, i Tjednik koji se naziva hrvatskim, predsjednike krovnih udruga najelitnijih postrojbi OS RH u Domovinskom ratu proziva zbog reakcije na događaj u Kninu koji sam maloprije spomenuo, a uvredljivo i netočno piše o ministru hrvatskih branitelja, koji je svoje domoljublje također dokazao u Domovinskom ratu. Istodobno i skandalozno, na naslovnici toga Tjednika „zagovornicima velikosrpskog mita o Jasenovcu“ proglašavaju se čelni ljudi hrvatskih ustanova od strateške važnosti za povijest, identitet, sigurnost i budućnost hrvatske države: rektor Sveučilišta sigurnosti i obrane, te ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest i njegov pomoćnik za međunarodnu suradnju. Neutemeljeno blaćenje istaknutih hrvatskih domoljuba i intelektualaca te ravnatelja ili voditelja hrvatskih ustanova dio je strategije kreiranja kaosa i nesigurnosti u hrvatskom društvu, odnosno nepovjerenja prema važnim ustanovama hrvatske države.
Hrvatsko društvo miroljubivo je, ali i odlučno kad zatreba. Vjerujem da će se onaj većinski dio hrvatskih građana, ona tiha domobranska, domoljubna i anti-totalitarna većina, uz pomoć države znati zaštiti od verbalne histerije o fašizaciji, ali i od sub-kulturnih marginalnih i zamaskiranih skupina s desnicom u zraku, koje nas navodno čuvaju od srpskih Kulturno-umjetničkih društava.
„Mi ne želimo da se ova država izgrađuje po mjeri pobjednika, nego po mjeri istine i pravde. Također, imamo pravo željeti da se ona ne gradi po želji onih koji ju nisu htjeli, koji su se protiv nje borili i koji se protiv njezina prosperiteta i danas žestoko zauzimaju.“ Ove riječi pokojnoga biskupa Mile Bogovića vodilja su nam u radu Centra, kao javne, arhivske, znanstvene i hrvatske ustanove. Ponosni smo na činjenicu da je Hrvatska pobjednik u Domovinskom ratu, no povijest nastojimo pisati po mjeri izvora i na temelju provjerenih činjenica. Nismo manekeni da bi se to što radimo moralo nekome svidjeti.
Sloboda je čežnja vjerojatno svih ljudi na svijetu, no samo hrabri mogu je izboriti. Teška vremena uvijek su iznjedrila odlučne vođe, a narod koji ih je znao prepoznati, mogao je izboriti slobodu. Izvori o Domovinskom ratu pokazuju da su početkom 1990-ih Hrvati prepoznali i odabrali vođu, s kojim su 1995. konačno izborili slobodu, te samostalnu i suverenu hrvatsku državu – Republiku Hrvatsku.
U Ukrajini trenutno bjesni rat koji se može proširiti na znatan dio Europe. Neizvjesnost kulminira upravo ovih dana, jer se Ukrajini nameće svojevrsni Plan Z4, kao i Hrvatskoj početkom 1995. Nažalost, međunarodni poredak mnogi bi krojili prema argumentima sile i „ne bi se šteli mješati“ kad jači napadnu slabije, jer suprotstaviti se jačem i inzistirati na sili argumenata često znači žrtvovati vlastiti komfor, pa i život. No, da kroz povijest nije bilo takvih ljudi, svijet bi i dalje bio u robovlasničkom uređenju, a mi u Jugoslaviji.
I zato, dijelom zbog poruke o kontekstu uporabe pozdrava ZDS u Domovinskom ratu, ali prije svega zbog suosjećanja s ukrajinskim narodom koji je suočen s brutalnom ruskom agresijom i neizvjesnom borbom za opstanak, isto kao što smo to i mi bili zbog velikosrpske agresije početkom 1990-ih, ovaj govor završit ću pozdravom – Slava Ukrajini!
Hvala na pozornosti.
Urednik: Sergije Dražić
Fotografije: HMDCDR-a, Ivan Šoštarić
