Prigodom našeg nedavnog boravka u Slavoniji, gdje tradicionalno svake godine odajemo počast našim poginulim, nestalim i preminulim braniteljima Brigade, prisjetili smo se i jednog važnog događaja – drugog boja za Paulin Dvor.
Želja nam je da i s ovim prilogom na našoj mrežnoj stranici evociramo slavne ratne dane junačke 101. br. HV-a.
U vrijeme sve izglednijeg pada Vukovara, brigada je s prve crte zagrebačke bojišnice na rijeci Kupi, kao najbolja zagrebačka pričuvna brigada ZNG-a izvučena u Jastrebarsko, poradi priprema za proboj u Vukovar. Potom je, ojačana 3. bojnom 100. brigade ZNG-a i 1. samostalnom satnijom Podsused, prebačena na istočnoslavonsko bojište (prva pričuvna zagrebačka brigada na udaljenosti cca 300 km), poradi proboja u Vukovar i obrane istočne Slavonije. Na toj zadaći, 21. studenog 1991., sučelila se sa snagama JNA i pobunjenih Srba, južno od Osijeka. Vodila je bojeve u Paulin Dvoru, Ivanovcu i Antunovcu, kojima je nakon pada Vukovara zaustavila opću ofenzivu jedinica 12. K JNA (novosadskog korpusa). U suradnji sa slavonskim brigadama i 3. brigadom ZNG-a zaustavila je daljnji proboj združenih snaga JNA i pobunjenih Srba, na glavnom smjeru napada, spriječila presijecanje istočne Slavonije i spajanje sa snagama JNA i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji, kao i odsijecanje Osijeka. Crta obrane ostala je nepromijenjena tijekom Domovinskog rata. U obrani Osijeka bojno je djelovala do kraja lipnja 1992. godine.
Naša današnja priča je isječak iz Drugog boja za Paulin Dvor: 4. prosinca 1991. postrojbe JNA i lokalne snage TO pobunjenih Srba kreću u žestoki tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor iz smjera okupiranih Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne.
Položaje u Paulin Dvoru držali su pripadnici 3. satnije 3. bojne 101. brigade HV-a i jedan vod 1. samostalne satnije Podsused. Zbog magle (vidljivost je bila svega tridesetak metara), pješaštvo pobunjenih Srba uspjelo je prići i rasporediti se oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, te tenkovima JNA omogućiti pristup i djelovanje s mosta i crpne stanice na kanalu. Prvi tenk T-55 iz topa i strojnice je djelovao po nasipu iza kojeg su bili raspoređeni pripadnici 3. satnije. Zdravko Žinić, (obnašatelj dužnosti dozapovjednika 3. satnije 3. bojne na istočnoslavonskom bojištu 1992., kojega je uz Stjepana Balabanda i Božidara Čebrajeca odlikovao predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Ivo Josipović Odličjem Reda hrvatskog trolista za iznimne zasluge za Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu i osobno im Odličja uručio na 20. obljetnicu Brigade, op T.P.), o tome piše: „Prvi tenk puca i raznosi kućicu kraj crpne stanice u kojoj su se nalazile bačve s naftom i time si otvara pogled i nišanjenje prema našim rovovima iskopanim u nasipu kanala. Isti tenk ponovo puca, a od vibracije i pritiska zraka prilikom eksplozije tenkovske granate jedva smo se uspjeli održati u rovu.“
Protuoklopna grupa 3. satnije 3. bojne (u sastavu Tomo Šantala, Dejan Žinić i Dejan Pavić), pod zapovijedanjem Marijana Bučara uzvratila je vatrom iz pješačkog i PO naoružanja. Zdravko Žinić nastavlja priču: „Da bi zaustavili prijelaz tenkova preko kanala Dejan Žinić prvi ispaljuje raketu iz ručnog protuoklopnog bacača raketa „osa“ i pogađa tenk rikošetom. Dodaju mu drugu „osu“…nišani…pali i ponovo pogađa tenk direktno. Skače od veselja jer je tenk onesposobljen. Zatim Dejan Pavić uzima RB i ponovo pogađa isti tenk te ga dodatno onesposobljava. Tenk koji se nalazi iza njega pokušava oštećeni tenk odgurnuti s ceste da bi bojno djelovao, ali ne uspijeva, pa se nakon nekog vremena povlači s prilaza mostu prema crpnoj stanici iz koje je djelovalo pješaštvo neprijatelja.“
Tijekom boja na nasipu između Paulin Dvora i Ernestinova, u Paulin Dvoru na bestrzajnim topovima za protuoklopni boj nalaze se Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić. Raspolažu s 12 kumulativno-reaktivnih granata. Dobivaju zapovijed da djeluju po crpnoj stanici, tenkovima i pješaštvu neprijatelja. Žinić nadalje piše: „Bilo nam je jasno da BsT nije za djelovanje na pješaštvo, ali smo se nadali da će eksplozija granate u crpnoj stanici onesposobiti neprijatelja, a naši će se branitelji osnažiti topničkom potporom. Ispaljujem jednu granatu i pogađam stanicu, uslijed čega se jako crveno zadimi, vjerojatno od cigala kojima je izgrađena.“ Ispaljene granate prolazile su samo desetak metara od branitelja na prvoj crti obrane, pa je u uvjetima slabe vidljivosti daljnje djelovanje bilo vrlo riskantno, te je obustavljeno.
Uslijed žestokog boja hrvatskim braniteljima na prvoj crti ponestalo je streljiva pa je Josip Petretić samoinicijativno s još nekoliko pripadnika 3. bojne, usprkos žestokoj topničkoj vatri dovezao streljivo kombijem u Paulin Dvor, a zatim su braniteljima na prvoj crti, udaljenoj oko 800 m, ponijeli koliko su mogli Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić, probijajući se kroz kanale pune vode. Mikas i Žinić uspjeli su se probiti te su, potpuno mokri, donijeli streljivo.
O tome piše Zdravko Žinić: „Znali smo da su naši suborci na prvoj crti – nasipu ispred crpne stanice bez streljiva, a među njima bio je i moj sin Dejan Žinić. Izvadili smo kutije s metcima iz drvenog sanduka, napunili rančeve i krenuli k njima. Magla je prekrivala polja a temperatura je bila dosta ispod nule. Nakon dvjestotinjak metara čuli smo da su ispucane minobacačke granate iz smjera Ernestinova, i prije nego smo se uspjeli snaći, počele su eksplodirati u našoj neposrednoj blizini po polju. Počela nas je zasipati zemlja od detonacija granata, koje su padajući u polje dublje se zabijale u zemlju pa su geleri letjeli više u zrak. Polijegali smo u kanal uz cestu te se zavukli u betonsku cijev koja služi kao prijelaz iz ceste u polje, promjera šezdesetak centimetara, a dužine 4,5 metara. Cijev je bila puna blatnog taloga pa smo se provukli pužući i bili potpuno blatni i mokri. Kada je granatiranje prestalo, nastavili smo dalje četveronoške. Napokon smo stigli na prvu crtu i streljivo predali zapovjedniku Bučaru, a on ga je razdijelio suborcima u zaklonima. Boj je trajao cijeli dan. Dolazi noć. Vidimo jako crveno svjetlo od gorućeg objekta uz crpnu stanicu i zapaljenih bačava s naftom. Postajalo je sve tiše, a samo je buktinja obasjavala nasipe, kanal i crpnu stanicu. Navečer, čekajući zamjenu, ponosno smo se veselili što smo odbili još jedan žestoki napad neprijatelja.“
Usprkos žestokom napadu pobunjenih Srba i JNA te velikoj iscrpljenosti hrvatskih branitelja, vrlo dobrom i koordiniranom organizacijom obrane zapovjednika 3. bojne sa zapovjednikom Brigade i djelovanjem topništva 101. i 122. brigade HV-a po neprijateljskim ciljevima u Ernestinovu i Šodolovcima u popodnevnim satima jačina napada počela je postupno slabiti te je drugi napad neprijatelja na Paulin Dvor 4. prosinca 1991. uspješno odbijen. Pobunjeni Srbi i JNA još jednom nisu uspjeli probiti obranu umornih, ali i odlučnih pripadnika 101. Brigade HV-a.
Ivica Mikas i Zdravko Žinić 4.12.1991
Pripadnici 3.s,3. bojne_treći s lijeva stoji Dejan Pavić, čuči Ivica Mikas
S desna Bučar, Đopar, Kalvi, nep., Žinić
NE ZABORAVIMO!
101. brigada ZNG-a/HV-a osnovana je 11. lipnja 1991. godine. Krajem lipnja mobilizirana je 1. bojna koja je obnašala zadaće u obrani zapadnog dijela Zagreba, do 5. srpnja 1991. Brigada je u punom sklopu postrojena 31. kolovoza, a mobilizirana 17./18. rujna 1991. Bojno je djelovala u 1991./1992. na zagrebačkom, zagrebačko-banovinskom, zapadnoslavonskom i istočnoslavonskom bojištu, a u 1993. i 1995. na banovinskom bojištu. Brigadu je tijekom Domovinskog rata snažilo 7225 pripadnika s područja Susedgrada, Zaprešića, Medvešćaka, Sesveta i drugih četvrti Zagreba i Zagrebačke županije.
Na Oltar domovine, tijekom slavnog ratnog puta bojevanja Brigade, u grmljavini topova i kiši vrelog čelika, svoja tijela položilo je 49 hrvatskih vitezova (od kojih su petorica iz 100. brigade ZNG-a/HV-a), a 211 pripadnika je ranjeno.
Za junački čin njezinih pripadnika u Domovinskom ratu brigada je odlikovana Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG, a 1. samostalna satnija Podsused Odličjem RED HRVATSKOG TROLISTA za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu.
Tekst: Sergije Dražić, Zdravko Žinić i Tomislav Pavić
Fotografije: Zdravko Žinić i iz arhive Udruge 101.
