U istočnu Slavoniju ojačana 101. brigada HV-a stigla je 19.11.1991. sa 1900 pripadnika i sa skromnim naoružanjem.
Opća vojna, operativno-taktička situacija opisana je u monografiji https://uhbdr-101br-susedgrad.hr/mon/ , o čemu se čitatelji mogu detaljno informirati.
Nakon što je Brigada zaustavila tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor 4. prosinca 1991, JNA i pobunjeni Srbi, uz granatiranje cijele crte bojišnice, preusmjerili su svoje djelovanje 05.12.1991. prema sjevernom dijelu bojišnice koji su držale postrojbe 101.br.HV-a: Antunovcu i Ivanovcu.
Brigada je tada bila na istočno-slavonskom bojištu tek petnaestak dana i do tada nije imala protivnika s tako respektabilnim naoružanjem i organizacijom, a niti iskustvo potpunog frontovskog sukoba u svojoj ukupnoj formaciji.
Na lijevom krilu obrane 101. brigade sudjelovale su još, s manjim postrojbama : 106.br.HV; 130.br.HV, 122.br.HV. Bio je tu i vod iz 3. bojne 130.br.HV, koji su sačinjavali branitelji iz Antunovca, vrsni poznavatelji mjesnog terena i stanja na bojišnici.
Bitnica UB120mm 3.gard.br.ZNG-a, bila je pretpočinjena 101.br.HV. Dana 05.12.1991. ona je bila otkrivena odmah ujutro, tijekom zaposjedanja paljbenog položaja, što je najosjetljivija radnja svake postrojbe KoV-a (kopnene vojske). Nakon otkrivanja, neprijatelju je, prema procjeni s terena, bilo potrebno cca dva i pol sata da organizira i provede potpunu pripremu elemenata za gađanje. Bitnica je inače djelovala s paljbenih položaja u rejonu Korođgrada po živoj sili neprijatelja, pa čak i u zoni sigurnosti, dakle u pojasu dodira našeg i neprijateljevog pješaštva. Na ovom paljbenom položaju Bitnicu je JNA „poklopila“ vatrom, tako da se ljudstvo s oruđima i tehnikom, u kratkom zatišju, i okolnom granatiranju Antunovca, izvlačilo na rezervni položaj. Pod vatrom i u izvlačenju nije bilo stradavanja, osim psihičkih stresova.“ (Ivan Cukina, načelnik topništva 101.br.HV-a).
Uredništvo (S.D.): Prethodni pasus uvodnoga teksta citiran (i djelomično korigiran) je iz Monografije 101. brigade HV-a. Možete li nam, gosp. Cukina, detaljnije opisati svoja sjećanja i okolnosti iz tih ratnih dana koje opisujete?
Cukina: Već smo prethodno opisali situaciju na lijevom krilu sektora obrane 101.br.HV-a. Kao načelnik topništva Brigade (s vodičem) sam otišao na, tada odabrani, paljbeni položaj bitnice UB120mm. Sva oruđa i materijalno-tehnička sredstva koja bitnici pripadaju, bila su raspoređena u tom užem prostoru, promjera oko 80 metara, što je neprijatelj uočio sa silosa u Ernestinovu. Sva oprema je bila solidna, ili takoreći, nova.
Dakle, čim sam došao na položaj Bitnice, vidio sam, između razmaknutih stabala šume, s lijeve strane silos, koji je bio dobro uočljiv objekt neprijateljskih snaga, i s kojega se moglo uspješno upravljati vatrom svih topničkih i drugih jedinica neprijatelja po našim položajima. Zbog toga sam pretpostavljao da su na vrhu silosa bila sva (tada) najmodernija izvidnička sredstva, uključivo i laserski daljinomjer, kao i ljudstvo vojno-stručno osposobljeno za upravljanje vatrom.
Prema mojoj procjeni, nakon izvršenih svih analiza, zaključio sam da je upravo ova Bitnica zbog opisane ranjivosti bila jedina odabrana, na cijeloj širini fronta 101. brigade, da se neutralizira pa čak i uništi s potpunom topničkom pripremom, čak i kao tzv. rentabilan cilj.
Uredništvo: Spominjali ste silos, koji je neprijatelju bio od posebnog značaja.
Cukina: Osvajanjem Ernestinova, neprijatelj je na svojem privremeno zauzetom teritoriju zaposjeo i silos unutar mjesta. To mu je, zbog dominantne visine toga objekta, davalo, u odnosu na naše snage, može se reći, i svojevrsnu taktičku prednost, kako je prethodno i opisano. Od prvoga dana dolaska na front taj silos me je iritirao, jer sam, kao topnik, znao koje on mogućnosti u vojnom pogledu pruža neprijatelju. Bilo mi je stoga jasno da samo naše granate mogu neprijatelju pokazati da ćemo im se sa svim, nama raspoloživim, sredstvima suprotstaviti. S tom namjerom već sam i prije ovog teškog dana predložio gađanje silosa tenkovima. Prijedlog je prihvatio zap.101.br. Jozo Petrašević, s čime je bio suglasan i zap.130.br. Nikola Huđin, sa svojim potčinjenima. Konačno je negdje 26.11.1991., uz moje zalaganje i koordinaciju, oklopna grupa izvršila gađanje silosa, sa sigurne lokacije. Zapovjednik grupe bio je por. Slavko Stojanović. Grupu su sačinjavali 2 tenka T55 s pratnjom amfibija, baza im je bila u vojarni „Lug“, a pripadali su 130.br.HV. Nakon dosta vremena kasnije, silos smo gađali povremeno s našom ukopanom „samohotkom“ SO90mm M36 iz Hrastina. Jednom je prilikom pogođena i zbrisana na vrhu silosa i neprijateljska zastava.
Uredništvo: Opišite nam detaljnije pojam potpune topničke pripreme.
Cukina: Takva priprema se inače u topništvu odabire kada imaš kadar, sredstva, oruđa i dovoljno vremena da ju provedeš. Za razliku od proste i skraćene pripreme, kod potpune nema probnih pogodaka osnovnim oruđem, već se izvodi odmah grupno gađanje. Ali potpuna priprema zahtijeva da su točno određeni svi elementi za gađanje, kao npr. mjesto cilja, brzina i smjer vjetra, temperatura zraka i baruta, barometarski tlak, težinska oznaka granate itd., što se uračunava u meteo-balističke popravke. Rezultat izračuna su konačno uglomjer i daljinar, koji se u zapovjedi za gađanje izdaju oruđima.
Paljbeni položaj bitnice UB120mm promjera oko 80 metara, kako je naprijed opisano, uspješno se gađa grupno sasređenim snopom, što znači da su sva oruđa usmjerena u jednu točku – centar cilja. Neprijatelj je sigurno izvršio i rektifikaciju oruđa, kao i uređenje snopova svojih bitnica. Grupno gađanje s potpunom pripremom elemenata za gađanje jamči neprijatelju i veliko iznenađenje.
Uredništvo: Što znači: rentabilan cilj?
Cukina: Taj se izraz koristi manje-više u svim vojskama. Na primjer: neprijatelj je otkrio položaj postrojbe u njenoj ukupnoj formaciji, a da ona toga još nije svjesna. Rentabilan cilj, kada si ga otkrio, u vojnom pogledu znači: Jao si ga njima!
Uredništvo: Da li ste svoja zapažanja i procjenu situacije prenijeli zapovjedniku Bitnice i kako je on reagirao?
Cukina: Zapovjednik Bitnice nije na vrijeme uočio opasnost koja joj se spremala glede naprijed navedenoga, odnosno pripreme neprijatelja za gađanje. On je pomagao svojem zamjeniku u razmještaju i organizaciji sredstva, naoružanja i ljudstva, izgubivši iz vida nešto širu opće-vojnu situaciju oko Bitnice.
Uredništvo: Što ste učinili zatim?
Cukina: Iako sam na položaju bio vrlo kratko, svega nekoliko minuta, došao sam do spoznaje što se sprema (uhvatila me jeza!) i odmah sam dao sugestiju zapovjedniku Bitnice da se zaštite. To je zapovjednik bespogovorno prihvatio i žurno izvršio. Desno sam vidio (to je na kraju Antunovca) dva štosa drvenih željezničkih pragova (šlipera). Četrdesetak metara ispred sebe vidio sam kanal otprilike dva metra i nešto širine koji je bio dobro uređen, a trava pokošena. Na kanal su odmah vodoravno postavili šlipere i sklonili ispod njih sebe i najvažnija materijalno-tehnička sredstva i naoružanje.
Uredništvo: Što se nakon toga događalo?
Cukina: Ukupno sam na položaju Bitnice proveo maksimalno 6 minuta. Vratio sam se u stožer 2. bojne, a toga je dana cijeli Antunovac bio pod jakom topničkom vatrom, kao i dan prije. Za najviše četrdeset minuta otkako sam otišao s položaja Bitnice, njen zapovjednik mi je radio vezom javio da po položaju trpe jaku topničku vatru, ali da su svi ljudi u improviziranom skloništu ispod šlipera, postavljenih na kanal.
Da ljudstvo i municija nisu bili zaštićeni u kanalu ispod tih šlipera, Bitnica koja je brojala 57 ljudi, bila bi u svakom slučaju neutralizirana, ako ne i uništena u cijelosti. To bi bio masakr … Ovako je samo jedan vojnik imao psihičkih problema uslijed velikog granatiranja koje je uslijedilo; ranjenih i poginulih nije bilo. Nakon prestanka vatre, u nastalom zatišju, Bitnica se povukla na rezervni položaj.
Uredništvo: Da je došlo do masakra naših branitelja, kakve bi to posljedice imalo za 101. brigadu?
Cukina: Da se to dogodilo, 101.br. se od toga događaja, od tog masakra, ne bi oprala do dana današnjega – to je moje mišljenje. Ahmet Puškar, zap.2.bojne 101.br., Zapovjedništvo Brigade, zap. Brigade Jozo Petrašević i ja znali smo da nas iz 1. Operativne zone pomno prate po zapovjednoj liniji. Pitali bi nas: „Mi smo vam dali Bitnicu. Kako ste ju čuvali? Kako ste ju uporabili?“ To je ono najvažnije što želim reći. Zapovjednik 101.br. Jozo Petrašević poslao je Antu Radalja, pomoćnika zapovjednika 101. br. za operativne poslove, i mene kao načelnika topništva, da pomognemo našim snagama na tom dijelu fronta. Mislim da smo svoju zadaću odradili.
Uredništvo: Što biste mogli reći o važnosti zapovjednog kadra općenito?
Cukina: Zapovjednik mora mnogo toga odraditi – to je taj rang zapovjednika koji su u svim vojskama jako bitni. Znači: zapovjednik bitnice, zapovjednik satnije. To su te postrojbe sa negdje do i preko 100 ljudi. U rimskoj vojsci to su bile centurije (lat. centuria od centum = sto) i one su bile osnovne postrojbe, jezgra njihove vojske, a imale su između 70 i 100 ljudi. Ako takva jedinica ne funkcionira u vojsci, onda ništa ne funkcionira. Dvojica najpoznatijih rimskih careva koji su karijeru započeli kao centurioni (zapovjednici centurije) su bili Aurelian i Dioklecijan.
Uredništvo: Kako su tekla topnička djelovanja nakon ovih događaja o kojima ste govorili?
Cukina: Ja ću ponoviti – naša Brigada bila je tada na istočno-slavonskom bojištu tek oko 15 dana. Mi nismo još bili vojnički potpuno uigrani u tom kratkom vremenu. Pa Brigada do tada nije imala protivnika s tako respektabilnim naoružanjem i organizacijom. Ali, kalili smo se u hodu.
Već 06.12.1991., na temelju zahtjeva časnika Dragana Bagarića iz OZ Osijek, odredili smo, po karti zajednički, uz njegov uvid na terenu, neprijateljske ciljeve. Odredio sam koordinate ciljeva i poslao ih iz Beketinaca topničkoj skupini „DRAVA“. Pri tome, da ne pogodiš naš prednji kraj obrane, trebalo je imati propisanu zonu sigurnosti od cca 400 metara pa na manje, ovisno o kalibru oruđa i još nekim faktorima. Smanjio sam, na svoj rizik, zonu i gađao cca 100 do 150 metara ispred naših postrojba. Mi u topništvu znamo: kada pogodiš svoje ljude-ideš pred zid! Nakon što je ostvarena ta vatra, na način kako je opisano, dobili smo povratnu informaciju od Dragana Bagarića da je „palo tamo gdje je trebalo“. Pritom nije bilo stradavanja u redovima hrvatskih branitelja od te vatre, a neprijatelj je zaustavljen. Vjerujem da su mu naneseni i gubici u ljudstvu.
Uredništvo: Što biste, gospodine Cukina, željeli reći na kraju ovog intervjua?
Cukina: Ja ću ponoviti – naša Brigada bila je do tada na istočno-slavonskom bojištu tek petnaestak dana. Imali smo neprijatelja koji je bio u svemu logistički osiguran, potpuno naoružan, organiziran za napad po značajnoj širini fronta, podržavan velikom topničkom potporom kao i oklopnim snagama, kadrovski popunjen vojno-stručnim, školovanim kadrom iz JNA.
Mi smo imali skromno iskustvo iz prethodnih bojnih zadaća. Sa osnovnim pješačkim naoružanjem bili smo kako-tako naoružani. No u Slavoniji se itekako osjetio nedostatak protuoklopnog težeg naoružanja, oklopnih efektiva, kao i topništva za potporu … Mi smo činili krajnjim naporom sve ono što je za obranu bilo moguće. Potrebno je bilo imati i malo sreće. Ipak Brigada je uspješno odradila izradu skloništa, kopanje rovova i fortifikacijsko uređivanje i zaprječavanje rejona rasporeda, pogotovo prve crte obrane.
Navedeno je, uz teškoće, hrabrost i žrtve zaustavilo neprijatelja.
Krasila nas je dakako i moralna snaga, ali bojna spremnost je bila očita u svakom trenutku. Naša odlučnost zabetonirala je front koji je Brigada branila uz braniteljsku riješenost „nećete dalje“!
Osobno sam ponosan da sam svojim zalaganjem i vojnim znanjem spriječio stradavanje bitnice UB 120mm dana 05.12.1991.
INFORMACIJA IVANA CUKINE O NASLOVNOJ FOTOGRAFIJI: „Slika prikazuje teren na kojem je Brigada ratovala, branila „Ravnicu“ od nadmoćnog neprijatelja i uz velike žrtve, za svagda ju obranila. Na samom horizontu je Paulin Dvor, a jedva primjetan (jasnije uz optiku) u sredini od 10 grmova (na fotografiji obilježen strelicom) izdiže se silos u Ernestinovu, udaljen oko 8 km. Ovaj jedinstveni krajolik ostao nam je u nezaboravnom sjećanju, koje smo i opjevali u našim ratnim pjesmama“
