U nakladi Udruge hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac u srpnju 2023. godine izašla je iz tiska (Grafika Osijek) knjiga autora Stjepana Šerića pod naslovom „Antunovac 1991./1992., ključna točka južne obrane Osijeka u Domovinskom ratu“. Urednik izdanja: Dario Topić.
Stjepan Šerić rođen je 30. svibnja 1956. na pustari Rudine (Franjin Dvor), nedaleko sela Ivanovac, u obitelji s osmero djece. Osnovnu školu pohađao je u Ivanovcu i Antunovcu, gdje se obitelj preselila. Završio je Ugostiteljsku školu u Leskovcu.
U Narodnu zaštitu u Antunovcu aktivno se uključio 2. svibnja 1991., u sastav naoružane desetine. U tom trenutku i dalje je zaposlenik Ugostiteljskog poduzeća Osijek, a pripadnik Zbora narodne garde postaje 14. srpnja 1991.
Tijekom Domovinskog rata i vojne službe obnašao je sljedeće dužnosti: vojnik, zapovjednik desetine, zapovjednik voda, zapovjednik satnije, operativni časnik u zapovjedništvu brigade zadužen za obuku, zapovjednik ojačane taktičke skupine, pomoćnik načelnika stožera za operativno-nastavne planove, načelnik stožera, zapovjednik pukovnije, pomoćnik zapovjednika za logistiku logističke baze. Pohađao je Zapovjedno-stožernu školu Hrvatske vojske u Vojnom učilištu Petar Zrinski u Zagrebu. Bio je pripadnik sljedećih postrojbi: 106. brigada, 130. brigada, 5. Domobranska pukovnija, 314. Logistička baza i 3. gardijska brigada. Djelatni vojni ugovor s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske potpisao je 1994. godine. Umirovljen je 1. rujna 2005. s mirovinskim stažem većim od 40 godina u činu bojnika.
Stjepan u Završnom osvrtu svoje knjige navodi cijeli niz razloga zbog kojih je svoja sjećanja na Domovinski rat te informacije i originalne dokumente iz tog razdoblja odlučio objelodaniti čak trideset i više godina kasnije. On kaže: „… – moji su razlozi duboko individualni, ja tu knjigu cijelo vrijeme nosim u sebi i od dovršetka rata neprekidno ju dodatno promišljam i nadopisujem. I tako je upravo sada došlo pravo vrijeme da tu materiju predam u ruke čitatelja.“
Njegov prvi razlog za knjigu mudra je izreka koja kaže da narod koji ne poznaje svoju povijest (jer ju nije zapisao) zapravo ne može živjeti u sadašnjosti i nema budućnost. Šerićeva namjera je da sebe i sve ljude s kojima je prolazio to razdoblje zauvijek izvuče iz tog vremena novije hrvatske povijesti. Drugi razlog za pisanje knjige, baš sada, o ovim povijesnim događajima je činjenica da su još uvijek živi mnogi akteri i njihova svjedočenja, a to doprinosi boljem razumijevanju događaja i konteksta u kojemu su se oni odvijali. Treći razlog je „da ova moja mala iskra o povijesti Domovinskog rata na najnižoj taktičkoj razini bude poticaj i drugima da o tome pišu…da se ispisivanjem svojih sjećanja oslobode teškog bremena iz, vjerujem, najtežeg razdoblja svojih života. Da se imaju na što osvrnuti, i biti ponosni.“ – kaže Šerić.
Okupator je šest godina harao Antunovcem i okolnim selima. Autor opisuje namjere političkog vrha Jugoslavije i JNA te borbenu moć s kojom su raspolagali. Piše o realizaciji planova agresije na Hrvatsku, o „velikosrpskoj ideji“, daje osnovni uvid u prostor južno od grada Osijeka i karakteristike stanja 1991. godine, piše o naoružavanju Srba i prvim sukobima ali i o planiranju, organiziranju i provedbi obrane, o borbi za Orlovnjak, borbi za Seleš, o obrani crte Kolođvar, o Trećoj pješačkoj bojni Čepin, o formiranju Narodne zaštite, o naoružanoj skupini HOS-a, o formiranju 106. i 130. brigade HV.
Knjiga Stjepana Šerića, ratnog zapovjednika obrane Antunovca, vrijedni je zapis i podsjetnik na herojsku borbu branitelja Antunovca koji je u Domovinskom ratu bio ključna točka obrane Osijeka s juga. Knjiga obiluje činjenicama o obrani Antunovca, a ona je počela još u veljači 1991. kada su organizirane prve seoske straže. Posebno poglavlje autor posvećuje obrani Antunovca – snage koje su branile Antunovac bile su: 101. brigada ZNG-a/HV-a (zapovjednik Jozo Petrašević) – Druga pješačka bojna kojom zapovijeda Ahmet Puškar (sastoji se od tri satnije) i Antunovačka satnija koja prema spisku broji 96 ljudi kojima zapovijeda Franjo Tokić. Još je jedna satnija u pričuvi. Šerić o tome piše: „Tako raspoređeni branitelji ući će u bitku bez značajnije topničke potpore, bez tenkova, bez protuzrakoplovnih topova i protuoklopnih sredstava (ako se izuzme neznatan broj ručnih protuoklopnih sredstava). Istovremeno, u Osijeku, Lugu, Barama i Ovčari Čepinskoj postoje sredstva koja bi znatno doprinijela spremnosti na odgovor neprijateljskim napadima ovdje na prvoj crti obrane, pa je nejasno zbog čega je nadređeno zapovjedništvo (zapovjednik Operativne zone Osijek general Karl Gorinšek, op. S.D.) procijenilo da u Antunovcu ta sredstva nisu potrebna.“ Borba za Antunovac događala se 4. i 5. prosinca 1991. godine, kada je neprijatelj jakom topničkom vatrom neumorno djelovao po Antunovcu i Ivanovcu. Antunovac su do samoga kraja, bez ičije pomoći, branili 2. pješačka bojna 101. brigade i satnija Antunovac. Kontinuirano su ih napadale snage čak TRI NEPRIJATELJSKE BRIGADE, sustavno pojačavajući pritisak zbog kojega su branitelji na kraju morali napustiti selo. Organiziranim pravodobnim izvlačenjem izbjegnute su nesagledive posljedice. Šerić na kraju zaključuje, ali i postavlja pitanje: „ Snage koje su branile Antunovac same ga nisu mogle obraniti. Tko je odgovoran, odnosno tko je kriv za takvo upravljanje obranom? Sigurno nije kriv zapovjednik 101. brigade Jozo Petrašević.“ Ovi su podaci utoliko važniji jer autor tvrdi da se „od strane nadređenog zapovjedništva njihovi propusti u vođenju, zapovijedanju i općenito stanju na bojištu prebacuju na zapovjednika 130. brigade HV Nikolu Huđina i na brigadu u cjelini,… a za okupaciju Antunovca i Paulin Dvora okrivljuju 101. brigadu, što je u najmanju ruku bilo vrlo licemjerno.“
U boju za Antunovac poginula su šestorica hrvatskih branitelja, a ukupno je ranjeno njih 25. Četvorica poginulih bili su pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a a dvojica iz drugih postrojbi. Prema podacima autora knjige, na popisu poginulih i nestalih pripadnika Hrvatske vojske i Policije u Antunovcu nalazi se ukupno 68 osoba.
U južnoj obrani grada Osijeka sudjelovalo je i 45 u Hrvatskom Zagorju naoružanih dragovoljaca iz Desinića, Huma na Sutli i Pregrade. Predvodio ih je legendarni Emil Jurak (stigao s nadimkom: Milčec, prozvan: Deda). Neki zagorski dragovoljci bili su i pripadnici izvidničke desetine te satnije za potporu i logistiku. Zagorci su tijekom Domovinskog rata u više navrata dostavljali streljivo, opremu i oružje – od kolovoza 1991. sve do proljeća 1992. Slali su Zagorci i gumene čizme, kabanice, čarape i donje rublje, čak i drva za loženje! Nažalost, dvojica Zagoraca su poginula tijekom ratnih zbivanja. Šerić o tome piše: „Na kraju, kad danas razmišljam o našim Zagorcima, uvijek si iznova pokušavam objasniti što je te mlade ljude 1991. potaknulo da napuste svoje tople domove, sigurnost i radosti mladenačkog života te da taj život promijene za strah, suze, znoj i krv na slavonskom bojištu? Mogu zaključiti da za tu pokretačku snagu imamo zahvaliti isključivo neizmjernom osjećaju iskrenog domoljublja.“
Na prostoru južne obrane Grada Osijeka (crta Orlovnjak – Seleš – Antunovac) tijekom 1991. godine bile su angažirane sljedeće postrojbe Hrvatske vojske, policije i dragovoljaca: (autor navodi naziv postrojbe, veličinu postrojbe vrijeme prisutnosti i mjesto djelovanja ali mi ovdje zbog opširnosti navodimo samo nazive postrojbi, odnosno dijelova postrojbi):
- Dragovoljačka skupina sa Zelenog polja;
- 3. brigada HV (jedna satnija, protuoklopni vod SO M36, vod tenkova T55)
- 106. brigada (1. pb; 2 pb; 3 pb; 5 pb; PZO divizijun)
- 160. brigada HV
- Specijalne snage policije 1. policijske postaje Osijek, Antunovac;
- Policijske snage temeljne policije 1. policijske postaje Osijek, Antunovac:
- Policijske snage temeljne policije 1. policijske postaje Ernestinovo;
- 101. brigada HV (Prva pješačka satnija, dvije bojne 101. brigade, Druga pješačka bojna);
- Antunovačka satnija
Autor navodi i izjavu zapovjednika istočno-slavonskog bojišta (do 16. rujna 1991.) – Franje Peića u trenutku kad su mu prezentirani podaci o teškom stanju na Orlovnjaku (kolovoz 1991.). Peić je tada rekao: „Niste vi tu da izginete! Svaki dan na Orlovnjaku je tri dana vremena da se Osijek spremi za obranu!“. I to je zapravo najbitnije. Crta obrane Orlovnjak – Seleš – Antunovac branjena je ukupno 203 dana! Pa vi sad to lijepo pomnožite sa tri.
Vraćamo se ponovo na Završni osvrt knjige, u kojemu autor piše:
„Svrha ove knjige je prikazati da pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu nisu ostvarili bivši oficiri bivše JNA koji su na vrijeme prešli na hrvatsku stranu, da pobjeda nije rezultat njihovih briljantnih zapovijedi i odluka (čast iznimkama kojih je 1991. bilo malo) nego da je pobjeda rezultat inicijative, odvažnosti i samoprijegora malih zapovjednika i običnih hrvatskih branitelja. Takvih je primjera mnoštvo…“
„Nadam se da će s vremenom naša djeca, unučad i njihova djeca imati priliku koristiti ovu knjigu kao jedan od važnijih izvora informacija o razdoblju koje sam dokumentirao. I da će, kad među ovdje objavljenim imenima možda pronađu i prepoznaju nekoga od svojih, osjetiti ponos prema ljudima koji su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ako sam na ovaj način i malo pomogao da će te naše buduće generacije razumjeti kako je to bilo vrijeme u kojemu su se ljudi nesebično davali i umirali za domovinu – onda mislim da sam osobno učinio baš sve što sam u životu mogao učiniti. Jedan sam od onih koji Hrvatsku nije samo sanjao nego sam taj san i praktično ostvarivao. A u spomen na to razdoblje potrudio sam se u povijest upisati i generacije ljudi s kojima sam bio na prvoj crti obrane. Vjerujem da sam u tome uspio. Bio je to moj usud.“
Tekst: Sergije Dražić
Fotografije: Osječko – baranjska županija; Udruga hrvatskih branitelja Antunovac – Ivanovac
Izvori informacija:
- Šerić Stjepan (2023.) Antunovac 1991./1992., ključna točka južne obrane Osijeka u Domovinskom ratu;
- Brigović Ivan, Radoš Ivan (2013.), 101. brigada HV-a, monografija, UHBDR 101. brigade Zagreb – Susedgrad i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
