5.veljače 2025. godine ispratili smo na posljednje ovozemaljsko počivalište još jednog časnog hrvatskog junaka, istinskog hrvatskog domoljuba, Stjepana Balabanda, koji nas je u 75. godini života prerano napustio 31. siječnja 2025. godine, nakon kratke i teške bolesti.
Na pokojnikovu izričitu želju, posmrtno slovo održao je bojnik Stjepan Bratković, njegov, u Domovinskom ratu, prvi nadređeni, a nakon rata dugogodišnji kućni prijatelj, rekavši, između ostaloga: „Što reći o čovjeku kojeg, vjerujem, svi znaju samo po dobrom? Štef i ja prvi puta smo se sreli u jesen 1991., na samom početku rata, pri formiranju naše susedgradske 101. brigade, kada smo raspoređeni u istu postrojbu. Već u početku, upoznavajući ga pri ispunjavanju dobivenih zadaća osjećao sam da je to čovjek kojem se može vjerovati i u kojega se možeš pouzdati. U kasnijim našim druženjima i on je potvrdio isti takav osjećaj i svoje mišljenje prema meni. Kasnije, u prvim i pravim ratnim uvjetima, na prvim crtama bojišnice, naše prijateljstvo sve je više jačalo i kalilo se. To smo prijateljstvo definitivno zapečatili u Slavoniji, u Paulin Dvoru, nakon pogibije i ranjavanja većeg broja naših suboraca. Tek kada osjetiš te strahote, strah i težinu situacije, shvaćaš što znači pravi ratni prijatelj. To je čovjek za koga si spreman poginuti jer znaš da je i on spreman učiniti to isto za tebe… U ratnim teškoćama, a i kasnije, po povratku kući, proširili smo prijateljstvo i na naše obitelji. Štefova kvaliteta posebno se iskazala kada smo osnivali našu Udrugu branitelja 101. brigade. I tu se on pokazao kao pravi. Svi smo ga poznavali kao tihog i samozatajnog čovjeka koji je izbjegavao bilo kakve sukobe. Njegova mišljenja i prijedlozi su se često pokazali kao ispravni i korisni. Izvrsno je obavljao zadatke kao tajnik Udruge u nekoliko mandata, te je time stvorio jake temelje našoj Udruzi, koja i danas uspješno djeluje… Dragi Stjepane, došlo je vrijeme da se oprostimo. Kaže se: „O pokojniku – sve najbolje“, ali za Tebe to posebno vrijedi! Budi blagoslovljen, počivaj u miru u hrvatskoj zemlji koju si volio, branio i obranio. Neka ona sada čuva Tebe. Slava Ti i velika hvala!“
Stjepan Balaband među prvima se uključio u otpor srpskom agresoru koji je početkom 1990-ih godina napadao i razarao novostvorenu Republiku Hrvatsku. On tada nije dvoumio niti kalkulirao gdje mu je mjesto, već se među prvima uključio u Domovinski rat. Već 18. rujna 1991. aktivan je u Sutinskim Vrelima u Podsusedu pri zaduživanju vojne opreme, naoružanja i streljiva, kao i tijekom taktičke obuke pripadnika 101. brigade. U Novsku dolazi s dijelom pripadnika brigade 27. rujna i odmah se uključuje u ratna djelovanja. Od 6. studenoga 1991. godine njegova satnija bila je raspoređena na ratnom zadatku na Pokupskom. Bio je zapovjednik 2. voda 1. satnije 1. bojne 101. br. ZNG-a/HV-a Zagreb – Susedgrad. Kasnije je bojovao na istočno-slavonskom ratištu, na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na nasipu spojnog kanala ljevo od mosta i crpne stanice, te je bio zapovjednik polovice 1. satnije, koja se tamo nalazila. Zapovjednik satnije bio je Stjepan Bratković. Desno na nasipu rijeke Vuke nalazio se POG-1 pod zapovijedanjem Krunoslava Badela i POG-2 (pod zapovijedanjem Nikole Marciuša) 1. samostalne satnije Podsused. Prvi boj za Paulin Dvor, 27. studenoga 1991., bio je prvo pravo vatreno krštenje postrojbi 101. brigade HV-a, odnosno njezine 1. bojne na istočno-slavonskom bojištu, a o žestini sukoba tog dana najbolje govore veliki gubici s obje strane. Tijekom sukoba poginulo je jedanaest hrvatskih branitelja, dok su petnaestorica bila ranjena. Prema pretpostavkama i procjenama, koje je u svojoj izjavi za televiziju Novi Sad priznao i jedan poručnik JNA, pobunjeni Srbi i pripadnici JNA imali su samo toga dana najmanje osamdeset poginulih pripadnika. Naravno, napad neprijatelja je odbijen.
Puno kasnije, u mirnodopsko vrijeme, 2013. godine, u Monografiji 101. brigade HV-a, Stjepan Balaband sjeća se opisanog boja i s puno emocija kazuje: „Neka sjećanja tijekom godina izblijede, a neka ostanu urezana u pamćenje. Za nas, iz 101. brigade HV-a, sjećanja ne blijede na spomen imena Zagi, Laci, Tomislav, Željko, Miroslav i drugih, da ne nabrajam sad sva, nama draga, imena branitelja, koji su tih zimskih, maglovitih dana ostali na vječnom počinku u slavonskim poljima. U košmaru sveopćeg neprijateljskog napada na naše položaje, kad su tenkovske granate rovale cestu, pomiješane s reskim zvukovima minobacača i automatskog oružja, kad su tijela ranjenih i umirućih branitelja bila razbacana uokrug, 27. studenog 1991., sjećam se posljednjih riječi Miroslava Milića, bolničara 1. satnije, kojega smo zvali Duk. Iako teško ranjen, gelerom minobacačke granate, taj mršavi dragi čovjek, prislonjen i skvrčen uza zid, sabrano i odlučno zapovijeda nama, njemu nadređenima, dajući upute o zbrinjavanju svakog ranjenog branitelja. Ne imajući dovoljno nosila, po njegovoj zapovijedi, skidamo vrata obližnjih kuća, polažemo ranjene i poginule, koje potom, pod žestokom vatrom neprijatelja, s prve crte odvoze sanitetska i sva druga raspoloživa vozila. Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto na donjem dijelu tijela po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sanitetske torbe vadio zavoje i ostalu opremu i to nabacivao u širokom luku, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu svi drugi ranjeni i poginuli branitelji. U zadnjem vozilu, onako skvrčen, odlazi i Miroslav. S nadom da će se izvući, ispratili smo ga suznih pogleda… Oko ponoći stigla je vijest iz osječke bolnice o stanju ranjenih branitelja. Stigla je tužna vijest da je Miroslav Milić preminuo od posljedica ranjavanja…
I dalje piše naš Stjepan Balaband: „Lagano šećem ulicom heroja – hrvatskog viteza Miroslava Milića, gledam mladost, veselje, ljepotu novog zagrebačkog naselja Špansko – Oranice. S tugom u srcu i suzama u očima, naviru mi misli i sjećanja, na vremena prkosa, stradanja i pobjede. Pitam se, pomalo i s osjećajem krivnje, zna li itko od stanovnika naselja, zašto njihova ulica nosi ime Miroslava Milića?“
17. rujna 2011. godine, povodom obilježavanja 20. obljetnice bojnog djelovanja 101. brigade, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao je Redom hrvatskog trolista za iznimne zasluge za RH u Domovinskom ratu: Stjepana Balabanda, Božidara Čebrajca i Zdravka Žinića, pritom rekavši: „Vi ste jedna od niza slavnih zagrebačkih brigada koja je borbeno djelovala i junaštvom se istaknula na svim terenima gdje je ratovala… Vaš ratni put bio je častan i na svekoliki ponos vašeg grada, županije i cijele naše Domovine…
Iako je Klub udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata 101. brigade HV-a osnovan još 24. veljače 1998., a u njemu je bilo udruženo više od 1000 članova, dana 10. srpnja 2009. osnovana je Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade HV-a Susedgrad. Stjepan Balaband imenovan je za člana prvog Upravnog odbora, a ujedno je obnašao i funkciju tajnika Udruge, i to tijekom dva mandata, odnosno osam godina. Nakon toga bio je još neko vrijeme član Upravnog odbora.
Osim toga, Stjepan Balaband imenovan je 4. svibnja 2010. tajnikom Uređivačkog odbora za pripremu Monografije 101. brigade. Članovi odbora, na volonterskoj osnovi, u suradnji sa svojim suborcima prikupljali su fotografije, priče, zapise i druge podatke, sređivali ih, opisivali i stručno prezentirali u formi priloga za Monografiju, koja je, uz stručnu pomoć Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u nakladi od 1.000 primjeraka tiskana 2013. godine, a svečano predstavljanje i podjela bilo je u Centru za kulturu Susedgrad, 15. siječnja, pred prepunom dvoranom zainteresiranih i razdraganih suboraca i svekolike javnosti.
Naša Udruga, u suradnji s ravnateljima i nadležnim profesorima, već dugi niz godina organizira predavanja o Domovinskom ratu, posebno za učenike osnovnih škola Susedgrada i Slavonije, u mjestima bojnih djelovanja 101. brigade. Stjepan Balaband godinama je bio aktivni član pripovjedačkog tima o Domovinskom ratu, sve dok ga bolest u tome nije spriječila.
Stjepan je uvijek skrbio za svoju obitelj, koju je neizmjerno volio. Iza njega ostaje neutješna supruga Ana, sinovi Ivan i Petar, brat Zvonko i šogorica Mara, obitelji Tuđa i Družinec, druga rodbina, „Prava ekipa“, suborci i prijatelji.
Napušta nas prerano čovjek koji je bio spreman na žrtvu za svoje i naše ideale, koji je živio život nadahnut poštenjem i vjerom u bolje i pravednije sutra novih naraštaja Hrvata.
Dragi Stjepane, prijatelji će Te pamtiti i poštovati kao izvrsnog čovjeka, uvijek spremnog da pomogne. Bio si uvijek neposredan i vedar, omiljen u društvu, jednostavan, volio si život. Nedostajat će nam Tvoja nepokolebljiva vjera u istinske ljudske vrijednosti. Pamtit ćemo Te po dobroti srca!
Dragi naš Stjepane, ostaješ u našim mislima i molitvama kao izuzetan čovjek, domoljub i pripadnik 101. brigade Hrvatske vojske. Hvala Ti na svemu i Zbogom dragi prijatelju! Laka Ti bila hrvatska gruda za koju si se borio. Iskrena sućut ožalošćenoj obitelji, rođacima, prijateljima i suborcima.
Tekst: Sergije Dražić
Fotografije: Ivo Šoštarić
